Gledam kako se deca igraju u pesku. Male vredne ručice, lopatice i bagerčići. Nedostaju im reke. Pored jezera, baš tamo gde sam sedela, proticala je reka. A u krovu zgrade, na obali, još uvek živi malo jato galebova. Ko to pali lišće? Dim se pruža uvis u vidu uzanih tragova. A kroz moje snove neko je rano jutros proneo miris cveta maslina.
Updated 24.02.2010 at 15:26 by izabelitta
Imam tu sreću da me nisu pozivali u vojsku i da ni u jednom ratu nisam ratovala. Ali danas sam bila kod zubara. Boli me mesto gde bi trebao biti zub. Ubod igle boli me još više. Zujanje u glavi otvara kanale za neke nedorečene slutnje, neke dublje bolesti. Zašto priroda nije drugačije udesila, pa da nam loši zubi ispadnu sami i na mestu toga dođu novi i belji? Zašto i za bol ne postoji tabla: "Možete proći. Nemojte se zadržavati. ...
Updated 24.02.2010 at 15:27 by izabelitta
Oduvek sam bila škrta na rečima. Ne morate ni čitati. Šišala sam travu i sad... bolje da ništa ne razmišljam i najradije bih samo naslove pisala tek onako nekom da se javim. Puno još pitanja stoji na jagodicama mojih prstiju ali su mi želje već ostarile. Još jedan utorak polako prolazi, lagano kao reka kroz ovu ravnicu.
Updated 24.02.2010 at 15:28 by izabelitta