Laka dremka na plaži... Negde oko pola šest popodne. Prijateljsko sunce obasjava sardinasto poslagana telesa po ležaljkama, između kojih nema pedlja prostora. Moto vlasnika plaže ura po dva evra ležaljkaši, vanka peškiraši... Spontanih misli skoro da i nema, otera ih muzika iz obližnjeg restorana. Bar je u mojoj glavi tako. Tehno i ja stvarno nemamo zajednički jezik, ne mogu ništa da smislim što bi ličilo na neku moju uobičajenu misao. Sve mi se nešto ponavlja, pulsira, stružucka u mestu, kao igla u jedan zarez na ploči, odjekuje, pa opet isto o o o opet t ttt t isto to to to... Legnem potrbuške. Prednost nas od 75b, ne žulja mnogo. Na vidiku nečija noga, zapravo stopalo. Lepo, pravilno stopalo. Broj 45, možda malo razgažen. Vlasnik leži na leđima tako da ga ne vidim. I drugu nogu je verovatno povio u kolenu. Šta bi stopalo moglo reći o čoveku, ne znam. Nisam čitala neku takvu studiju. Ovo je uspravno. Nepomično. Prsti skladno poređani po veličini. Tek na malom prstu zadebljanje od nekog davnog žulja, verovatno. Još uvek je svetlo, neosunčano. Možda je stiglo juče, prekjuče. Možda je doletelo iz Rusije. Šutnulo u neki moskovski plakar čizmu koja ga je žuljala, kupilo po prijateljskocrnogorskog brda i došetalo ovde na plažu da bi se uspravilo meni pred nosom, sss om, ooo mmm... "Bem ti tehno", pomislim, ali u tom trenutku četiri prsta se skupiše, a palac ostane da stoji. Tehno je terao svoje, a prsti su počeli da ga prate. Zig, zig... zag, zag... mta, mta... A palac stoji. Stoji ko zakucan. Sagnite se prsti, ti, ti... da mu vidim palca ca ca ca... U trenutku doživim tehno-prosvetljenje. Osetim mta, mta negde gde me sunce neće i saživim se s tehnoprstdensom... Taman sam htela da osvestim svoje sopstvene prste i da ih animiram da učestvuju u igranci, kad se stopalo odvoji od ležaljke, pridruži mu se drugo, isto takvo, a zatim gležnjevi, loše izbrijane potkolenice sa nadaleko vidljivim krvotokom, butine za koje je narandžina kora malo dete, ajme grozdovi celulita, dva guza iskipela iz ciklama jednodelnog kostima... Žensko! Šta žensko, baba ko Rusija... Fakin tehno... To ne mož slušati normalan... Oli imate vode i ekstazija ođe? Vala mi trebaju. Ju, ju, ju...
iliti @ zrnculence čudna neka energija bila i ostala u tom danu, ne sećam se je l' se desio ili ne, je l' sam došla ili otišla, bejah li na prokletom aerodromu? @ moja draga indijankica otkriću ti jednu tajnu, to je onaj kaiš što ne drži pantalone da ne spadnu, već čuva dugmiće da ne odletu sa malo tesnih pantalona, kaiš dugmićodržač kaiš koji mi donese ove podivljale, neobuzdane, rasplamsale mister fixerovske erotične note...
drž seeee:. ja iskočujem lokomotive iz šina ja pišem pesme koje se pevaju bez gaća ja bez gaća sedim dok mi se dižu neki na pesme ja voleo bix da mi sedneš na neke dok laćaš se svojix pregača i sva novonastala i sretna pokazuješ mi se kao stideći se otklanjaš brusa ali svesna i napaljena i ti da ti je neko juče rekao a evo već danas gola ti i moja danas ti mogu i 100 mladosti da prolaze korzoom sa svestojećim sisama i šortsevima bez xolesterola zapammti: ti i ja bez gaća najlepša smo “braća” i uvatavamo se tačno tamo gde iskaču šine iz lokomotiveeeeee
Te planine, krševi, vrleti...to je jedna jako neplodna i škrta zemlja gde retko šta uspeva...al' kad iznedre cvet, ne znaš da li bi pre uživao u njegovom izgledu ili mirisu... ...zato ti samo budi to što jesi. Cvet.
Naravno da si stigla. Meni bi spale te pantalone bez kaiša na pola trčanja i aviJon i Gospodin i sve bi odletelo :nadrndanko:
shteta shto je tako nestao..... ili mozzda niJe.... lovely....
Neces , jer sirom otvorenih ociju, trazis ljudsko u ljudima.
lepo bi bilo imati tu moc ponekad zaustaviti vreme na kratko ili usporiti malo njegovo tecenje i to bas u onim lepim trenutcima koji zelimo da traju sto duze....da sporije prolaze...
ili bar da ga usporimo nekako.. i što je najgore, lepi trenuci još brže prolete od onih ružnih, toliko brzo da ne stignemo čestito ni da uživamo u njima.. ah, život..ipak je lep..
Ne mogu trenutno pronaci citat koji sam nedavno ovdje negdje na forumima pokupio. a koji govori da smo bili dosli do ponora...ali da ce mo sada napraviti korak dalje... netko je usavrsio nasu dobru staru mrznjicu tako da sada glasi..." komsijama krava jos nije crkla, ne znam zasto mi to rade !? (znak cudjenja iliti cudim se sto se cudim)!!!
... bilo bi dobro, kada bi mogli da zaustavimo vreme... ali... sat otkucava i otkucava!
Čerčil je, između ostalog, rekao i jednu misao koja, čini mi se, može dati neke odgovore na Vaše dileme, a koja glasi otprilike ovako: - Ako čovek sa 20 gadina nije komunista, nema srca. Ali, ako sa 40 godina nije konzervetavac, onda nema pameti. ..... Memento.
I psiholozi i pedagozi i pesnici i sve trebaju da budu ti konobari (barmeni ) kada su dobri
Mnogo, mnogo sam puta do sada, bio u prilici da se nadjem sam u novoj sredini. Hvala, hvala svim konobarima koji se "nadju" strancima i ostanu prijatelji. Vidimo se!
Koliko li sam puta i sam pomilsio ovo... I slazhem se... Glupost je neunishtiva...
Ma nisam Samo naiđe ponekada pa otkucam, pa onda prođe. Valja taj papir, tastatura više od mnogo čega... Zapažamo, piskaramo, družimo se, tako nekako... Kod kuće sam ja, ovo je sada moja kuća Hvala
ti si jako tuzna. zasto??? vrati se kuci sto pre. pozdravljam te.
Nemoćni pred nepravdama i nedaćama koje sami pravimo, vrtimo se u krug sa planetom koja nas još trpi, ali neće dugo. Imamo malo za nekoga, za nekog drugog sve, toliko o relativnosti i relevantnosti. Sve zavisi od referentnog sistema u kome se nalazimo, i koliko i zašto nas nešto zanima ili ne, valjda...
Užasava me činjenica koliko smo nemoćni i mali pred nepravdama i nedaćama koje vladaju na ovom svetu ... naše moći su skoro ništavne, mi imamo tako malo da bi nahranili planetu toplinom, nežnošću, osmehom, brigom ... ali dajemo onoliko koliko možemo, delimo sve što se može podeliti, pomažemo onoliko koliko se može pomoći ... Prva pesma koju sam postavio na ovom forumu je: Ljudi Sjenke
Svet je onakav kakvim ga obojiš, zato ne prilazim, zato što sam svesna svoje fizionomije i što se bojim da bih nekoga uvredila ako bih ga pitala kako mu je i da li se muči. Sivilo nosimo sa sobom, opet onako kako smo sagrađeni, neko siromah i srećan, neko sve a ništa, a neki negde između. Posmatranje mi jedna od omiljenih delatnosti, i nikada se ne postavljam na nepristojnu distancu od posmatranih, tu smo ja i oni u istom košu sa potpuno istim karakteristikama, malo nam se razlikuju početne vrednosti, ali to nismo mogli da biramo, mogli smo samo da se guramo dalje i zauzimamo pozicije koje trenutno imamo... Kada kažem da su možda srećni mislim da to stvarno želim, ne sudim, pitam se, i uvek u glavi ona stara:"A ko si ti da se pitaš?" Pa se opet pitam... Takva mi fizionomija, malo srećna, malo ne