VojvodinaCafe - Čarda na kraj sveta u Kovilju
    • Čarda na kraj sveta u Kovilju

      Otvorih Enciklopediju Novog Sada pod "Č" ali Čarda na kraju sveta je samo pobrojana uz neke druge u okolini. A ova, po mom mišljenju zaslužuje svoju odrednicu u Enciklopediji, jer to nije samo mesto gde se jede, pije lumpuje... to je svojevrsna institucija ova naše ravničarske, podunavske, šeretske i bekrijaške kulture.



      ''U Kovilju ima čarda, koju zovu "Na kraj sveta"
      Boemi joj dali ime, kad su pili jednog leta.
      Tu se uvek jelo, pilo, pevalo i veselilo.
      Nikom ništa to ne smeta, što je čarda NA KRAJ SVETA!
      ...
      Na ovom mestu su mnogi, sa pesmom čekali jutra,
      Tu niko mario nije, šta će mu doneti sutra!"
      /Đoka Varenika/

      Jedno od tih mesta zove se "Kraj sveta". To zapravo i nije pravi "kraj sveta" već onaj "kraj" kome se svako raduje. Takav kraj sveta poželi svako ko je tu i na tren bio! Mnogi ambasadori, delegacije svetskih zvaničnika, boemi novosadski i beogradski, dolazili su da pojedu čorbu svetskog prvaka čika Pere Varenike. Da pojedu čorbu, da popiju, provesele se i da se ponova vrate.

      Čika ili deda Pere Varenike više nema. Na nebeskoj čardi sluša svoju omiljenu pesmu "Duni vetre sa banatske strane" i u društvu svojih poznatih, takođe pokojnih, redovnih gostiju, velikih boema, slikara i pesnika, uživa gledajući nas, koji se "kraju sveta" vraćamo da udahnemo daleke miomirise njegove riblje čorbe, Arkanja i uz pesmu i "dudaru" podsetimo vremena kada je na "bicikli" tu dolazio Mika Antić.

      Nije bilo za čuditi se što su tu mnogi boemi jutro dočekivali, a kažu da je Mika Antić jednom i peške otišao do svoje kuće u Kovilju, jer mu je neko sakrio biciklu.
      Deda Pera je bio vrcavog duha, onog s kojim se srećemo u vicevima o dobroćudnom Lali, govorilo se za deda Peru da je "deda pun buva, samo iskaču iz njega!" Ponekad se čovek zapita, da li su redovni gosti više voleli deda Peru ili njegovu slavnu čorbu, reklo bi se oboje, a najviše ono čega je bilo samo "Na kraju sveta" i više nigde i više nikad!...







      Mnogi gosti vični slikarskom kistu ili pesničkoj reči ostavljali su tragove svog boravka na ovoj čardi. Tako su zidovi salaša ukrašeni i spolja ali i iznutra mnogim slikama i stihovima. Koviljski pesnik Miroslav Koledin napisao je, a akademski slikar Žika Miškov "namolovao" je pesmu na zidu čarde:

      Pokraj vode seo panj, uz Arkanj.
      Iskočila jedna štuka kao ruka,
      Čika Pera brže bolje,
      Baš je bio dobre volje
      Štučetinu da zakolje.
      Ispod potopljenih grana
      Snašao se za šarana.
      Nešto malo smuđetine
      I dunavske sometine.
      Za čas puna torba
      pa će biti riblja čorba.
      Čika Pera bem' mu sveca
      U kuvanju nema premca.
      Vatra gore, kotlić krčka
      U Arkanju neko brčka.
      Svira Toza, Pera peva,
      Tima s kontrom ne okleva.
      Dok Pisari bas udara
      Tu se toči i dudara
      Oko čarde bagrem cveta
      To je život na kraj sveta!


      Oprez, dudara - u glavu udara!'' (Blog B92, autor Normalan1)



      Još iz daleka možete opaziti dve belo okrečene salaške kuće, na čijim zidovima su oslikane velike ribe i još veće sunce, ispisani stihovi i poruka došljaku "Stigli ste na kraj sveta!" Ime i ideju da se ovako šareno i šeretski oslika, dao je svojevremeno poznati koviljski slikar Živojin Miškov.




      Preporučujemo Vam šampionsku riblju čorbu iz kotlića, koju iskusni Đoka Varenika priprema po receptu svog oca Pere. "Početkom šezdesetih, čika Pera je počeo da se takmiči u spremanju riblje čorbe iz kotlića. Posle mnogo pobeda pozvali su ga na međunarodno takmičenje u Beč, gde je 1986. godine pobedio i postao evropski prvak. Od tada je svet počeo da dolazi na čardu. (Ja se baš ne bih složio sa ovim delom teksta - tad su počeli da dolaze oni koji su krenuli tragom te vesti.)


      - Obavezno probajte šarana i soma na ulju, kvalitetno domaće vino i štrudlu. Sve to uz zvuke tamburica i sjaj sveća u predvečerje. Sva riba na meniju je ulovljena istog dana na Arkanju. Nema struje, a samim tim ni zamrzivača. Ljubitelji pecanja mogu iznajmiti čamac kod čika Bege i okušati se u lovljenju soma, štuke, smuđa...

      - Dolazili su na ovo mesto, već decenijama, gosti iz celog sveta, među njima poznati umetnici, političari, sportisti... Bilo ih je, kažu, iz 42 zemlje i dobro se i danas sećaju kosmonauta Gagarina koji je sedeo pod stoletnim dudom i jeo riblju čorbu iz kotlića.
      Bane Banda (Sajt Kuda Zavikend,com)

      Ja se sećam još i Mihaila Talja.


      Dva kilometra od bačkog sela Kovilja, putem pored manastira, na jugoistok, stiže se na mesto odakle se dalje nigde ne može otići. Odatle - pravo, levo i desno šire se staze i bogaze kroz neprohodne močvare i rukavce Dunava, ali se nigde ne stiže. Može samo nazad, na čardu "Arkanj", u ambijent iz 19. veka. Zbog takvog položaja, boemi su smislili da se nalazi "nakraj sveta".

      Čarda radi decenijama, a zgrada u kojoj je smeštena stara je blizu dva veka. Na čardi nema struje, a vodom se snabdeva iz bušenog bunara, što joj pruža neobičnu draž. Leti, ispod nadstrešnice od trske i pod krošnjama dudova, a zimi u potkrečenim sobama, naspram svetla fenjera i lojanica, gost ima priliku, uz muziku tamburaša, da se provede - do nezaborava.

      Ovde se služe isključivo jela od rečne ribe. Tradiciju je započeo pokojni vlasnik Pera Varenika, a nastavlja njegov sin Đoka. (Da ne grešim dušu, mislim da sada porodičnu tradiciju Varenika nosi Steva.)

      Sveža riba iz Dunava u čorbi ili pržena na masti u tiganju, uz vino, rakiju i pivo ohlađene u bunarskoj vodi, privlačili su i privlače znane i neznane goste. Dolaze političari, biznismeni, glumci, ambasadori i drugi stranci sa svih strana sveta. Pored svakodnevne ponude, nude se i retka jela. Ako poruči bar dan ranije, gost može da jede škembiće od soma i belu alasku čorbu. Škembići ko škembići. Samo što su od somovskih želudaca. Sakuplja ih Đoka kada mu ribari donesu rečne nemani od 15, 20, 30 i više kila. Čuva ih u zamrzivaču (nalazi se kod kuće, jer na čardi nema struje), pa kad zatreba isecka na rezance, prokuva, pripremi začine i onda stavi u kotlić i kuva dok ne budu gotovi. Prste da poližeš.
      A bela riblja čorba? Kuva se onako kako su to radili nekadašnji alasi. Samo se umesto dunavske koristi bunarska voda. Stavi se osam vrsta ribe: šaran, karaš, deverika, manjov, protviš, krupačica, kesega, mrena, štuka i kao deveti - bandar! Đoka Varenika kaže da je ta deveta riba kao začin, jer pored soli i sveže paprike daje poseban ukus ovoj čorbi. Rezanci ne idu, ali može da se razmuti jedno jaje, što su i ribari radili pre stotinu i više godina, kada su bili u prilici da se dohvate nekog kokošinjca.


      Stari dud je na levoj strani slike.

      Ova čarda je jedinstvena i po dudovima koji je okružuju. Najstariji ima dva veka. Ostalih sedam su mnogo mlađi, ali dovoljni da se svakog leta ispeče rakija da gosti mogu da je piju cele godine. Ovde ona izgleda fantastično. Hladna, iz fraklića, uz ljuto-slatko-kiselkasti ukus traži još koji fraklić ili vruću čorbu i domaći mekani koviljski hleb.


      Čamci se ovako drže da se ne rasuše kad se ne upotrebljavaju.

      U hladovini dudova, pecanju i veslanju, može da se provede prijatan dan. Stara građevina išarana je panonskim i dunavskim motivima novosadskih slikara i ispisana mnogobrojnim porukama. Jedna od njih slovi: "Ovde su pili i jeli naši očevi, dedovi, pradedovi, čukundedovi, navrndedovi, askurđeli, kurđeli, kurebali i sukurdovi. Danas pijemo mi... Kurajberi!".

      Svet danas možda i ima više nekakvih krajeva, ali samo je jedan pravi, kažu Koviljčani - ovaj na Arkanju! (Miroslav Božin - Danas 26. april 2008.)






      Ja nikada nisam umeo da bekrijam uz tamburaše; prestao sam da pijem ohohoooo odavno, ali sam Na kraj sveta dolazio, što svojom voljom, što po obavezi.

      Ono što je nezaboravan utisak a koji i danas tamo možete okusiti (ako već niste), je atmosfera male polutamne prostorije zadimljene mirisom petrolejki na zidovima, sveća na stolovima, mirisa iz kuhinje i duvanskog dima. Naravno žamor, tamburači i pokoji gost koji se pesmom priključi pa 'iskače' jer ne zna tekst kako ga tamburaška banda peva.

      Po toplom vremenu sve je to napolju. Povetarac povremeno donosi miris vode i zvuke rita, a pomalo se i pljeskate braneči se od komaraca.




      Kad nemam neki 'pravi' plan skoknem, i leti i zimi, do ovog mesta spokoja i tišine. Onako, samo da udahnem vazduh Arkanja i osetim mir kad gostiju oko čarde nema. Da okrenem koji krug oko čarde i po koznakoji put iščitam zidove. A i da u mislima vidim kako su i pre vek-dva-tri, a i mnogo ranije, ljudi ovde na vodi bivali i sa njom i od nje živeli.


      A ako pvri put dolazite po mraku - ne očekujte da ćete videti čardu izdaleka.
      Ovaj članak je originalno objavljen na forumu u temi: Vojvođanske čarde autor Mish Pogledaj originalnu poruku
      Komentara Pošaljite komentar

      Kliknite ovde da biste se ulogovali

      3+7 (rezultat upiši slovima)