VojvodinaCafe - Podunavlje Sremacko
    • Izlet kroz sremačko podunavlje

      Za prijaten izletić nije neophodno tražiti neke udaljene i retko dostižne predele. Dovoljno je i iz drugog ugla pogledati ono što nam je tu, 'pod nosom' pa da prijatno provedemo sat-dva.



      U ovom, prvom delu izleta na kome se spajaju zapadni deo Fruške Gore i Dunav krećemo od Ledinaca pa stižemo 'čak' do Sviloša.

      (Slike su napabirčene od napravljenih na više izleta u nekoliko poslednjih godina.)

      ''Ledinci su jedno od najbaksuznijih naselja na Fruškoj gori. Tokom svog hiljadugodišnjeg postojanja, više puta su spaljivani bukvalno do temelja. ...Najveća nesreća selo pogađa 1943, kada Ustaše u noći između 19. i 20. oktobra spaljuju selo. Pored sela, u ratu su teško stradali i sami meštani; u vojvođanskim jedinicama gine 85 boraca, dok je od terora stradalo preko 200 civila. ... Posle rata, selo se ne obnavlja, već se meštani kolektivno premeštaju bliže Dunavu, i tu podižu Nove Ledince. U Stare Ledince se vratilo svega nekoliko porodica, a mesto oživljava tek šezdesetih godina, kada počinje masovno, spontano doseljavanje stanovništva, najčešće iz Bosne.''


      ''U centru Starih Ledinaca, nalazi se crkva Svetog Nikolaja, izgrađena posle požara 1866. Crkva je teško oštećena paljevinom od strane Ustaša 1943. a doskora je bila samo delimično obnovljena''

      Na brdu Klisa (koje se vidi iza crkve) vidi se i Ledinačka kula, kako je uobičajeno zovemo.


      Do kule smo stigli jednog zimskog dana, neuporedivo lakše nego što smo zamišljali, tj. kolima, asfaltom sve do pedesetak metara od ruševine. Na brdu je naselje sa vikendicama. U vreme kad je zelenilo one se ne vide, a brdo Klisa izgleda iz centra Starih Ledinaca kao teško pristupačan cilj.

      Inače, 'kula' je ustvari bila crkva. ''Neki istraživači veruju da je zapravo u pitanju nestali manastir sv. Save, koji je bio u Varadinskoj nahiji, a poslednji put se pominje 1588/89. godine. Zubu vremena odoleo je deo zvonika visok oko 10 metara, zidovi i jedan luk naspram zvonika, ispod kog se ulazi.''


      S obe strane ckve je po jedna česma kojih se sećam iz vremena kada je crkva bila ruševina, a mi, srednješkolci na izletu, zastajali u hladu pored nje da se napijemo hladne vode. Na zalost, voda sada nije za piće (verovarno zbog mnogih septičkih jama koje su na padinama koje okružuju selo).

      Česme su spomenik kulture - izgradjene su u XVIII veku, a njihov stil ukazuje na tursko prisustvo u Sremu. (Sadašnji izgled i neposredna okolina česmi su spomenik nekulture - za slikanje sam teško našao ugao da na slici ne bude mnogo đubreta!)


      Crkva manastira Rakovac

      Kroz Rakovac put vodi od Dunava na Zmajevac na Partizanskom putu.


      Beočin Selo

      Kao Ledinci i Rakovac, i Beočin se približavao putu i Dunavu iz ekonomskih razloga a i kad je postalo nevažno da selo bude iz razloga bezbednosti skriveno u podnožju planine i blizu šume. Beočin se krajem XIX veka, kad je izgrađena fabrika cementa, razvijao pored fabrike, tako da je dotadašnje mesto, koje je zadržalo dotadašnje karakteristike (vinogradarstvo, voćarstvo, poljoprivreda) pa i izgled, gubilo na značaju a i dobilo uz vekovno ime ono 'selo'.




      Koju stotinu metara od kraja sela je manastir Beočin.





      Na ulasku u Beočin Selo iz pravca Novog Sada je dvorac Špicer, izgrađen početkom XX veka za vlasnike cementare.

      Do kraja 70-tih se u restoran u nekadšnjem dvorcu išlo na gala izlaske. Kada ga sad vidim - samo tuga i jad. Pokajao sam se što sam prišao da ga slikam i pokvario uspomene.


      Čerević


      Bogdan Petrović u svojoj knjizi "Gospodsko selo Čerević" navodeći da se Srbi prvi put pominju u Podunavlju oko 630. godine, da je ime Čerević prvi put zapisano 1231. godine i da je jedno vreme bio sedište srpskog despota Jovana Brankovića, a da je sto godina pre Kosovske bitke Srem bio pod vlašću srpskog kralja Uroša I Dragutina Nemanjića. Posle isterivanja Turaka iz Srema, krajem 17. veka, austrijski car Leopold pozvao je Srbe da nasele opustošene krajeve. Već 1704. godine Čerević je imao poštu, 1732. godine pravoslavnu crkvu, naredne godine i školu... To "gospodsko selo" iznedrilo je mnogo poznatih ličnosti iz različitih sfera društvenog i javnog života. Jedna od najmarkantnijih ličnosti bio je pravnik Nikola Igić, koji je do kraja života bio kicoš i stalno u centru pažnje svojih sunarodnika, poverljiva ličnost patrijarha Georgija Brankovića i hrvatskog bana Kuena Hedervarija. Obilazio je fruškogorske manastire i tako se upoznao sa Pajom Jovanovićem, koji ga je ovekovečio kao centralnu figuru na najpoznatijoj slici srpskog slikarstva Seoba Srbalja. (Iz Građanskog lista)

      U crkvenoj porti, u zgradi škole iz XVIII v. je crkvena riznica-muzej. Nismo ga pogledali, ali ako budete u prilici - samo da znate.

      Kroz Čerević vodi put u Frušku Goru do dečjeg odmarališta Testera (sada je to škola u prirodi) i Andrevlja (izleltišta u šumi) gde je rehabilitacioni centar.


      Vozajući se pre neki dan, setio sam se da potražim pristanište do koga sam nekada parnom lađom iz Novog Sada dolazio. Samo je Dunav isti, a uz to i voda visoka.


      Banoštar. Nad selom dominira crkva upadljivo obojena.


      Crkva je spomenik kulture velikog značaja.

      Kad se prodje sledeće selo, Banoštar, skreće se prema Fruškoj Gori, putem koji kroz Sviloš (s ove strane) i Ležimir (s one strane Fruške Gore) ide za Sremsku Mitrovicu.


      Sviloš slikan sa puta za Grabovo



      Kao i u većini sremskih, partizanskih sela, na istaknutom položaju je spomenik.

      ''Prema popisu iz 2002. bilo je 362 stanovnika.
      Prva naselja u Svilošu su još iz rimskog doba. Prvi put se pominje pod tim imenom 1687. godine. Selo je nastalo na teritoriji gde su sečene šume... Takođe, Sviloš jedini put za pristup selu Grabovo.
      Kao i mnoga druga fruškogorska sela, tokom Drugog svetskog rata je spaljeno i po završetku rata obnovljeno.''


      Crkva u Svilošu je spomenik kulture.


      Kod bunara se račva put za Grabovo (nadesno).


      Ova kotobanja iz 1918. (čardak, ambar) je spomenik kulture.

      Baveći se vodicama (starim svetilištima kod izvora i bunara) naišao sam da i kod Sviloša postoji takav izvor. Raspitivao sam se i doznao da izvor postoji ali da pored njega nema uobičajenih pratećih stvari - krsta ili kapelice.

      I u temi '30 dana na ubavu putu' koju je ostavio Felix na forumu 'Srem' na osnovu knjige koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović, a koja je izdata u 1899.godine. stoji: ''Od sela je cetvrt sahata udaljena, na glavnom putu u šumu, znamenita Mijina vodica, na koju narod iz cele okoline, preko leta cesto dolazi.''


      Ovo je put preko Fruške Gore na ulasku u šumu i Nacionalni park (vidi se i velika tabla).



      Ni stotinu metara od glavnog puta, na ovom šumskom putu ka nekom skrivenom objektu u šumi i nekoliko vikendica, ostavljen je jedan broj stabala impresivne veličine i izgleda da nam pokaže fruškogorske šume u pravom svetlu.


      Vodicu, tj. izvor smo tražili bezuspešno (iako ne naročito revnosno) pa smo prednost nad traženjem dali izletničkom ručku serviranom na haubi automobila.

      A zbog vodice (ili samo izleta na lepo mesto) doći ćemo ponovo.


      Pošto se za Grabovo stiže iz Sviloša, a iz Grabova se ne može nigde dalje, stavljam sada neku sliku - da se ne vraćam na ovaj teren.


      Grabovo

      ''Grabovo je selo na severnim obroncima Fruške Gore nedaleko od Beočina. Od Dunava je udaljeno oko 5 km. putem kroz susedno selo Sviloš.
      Selo se prvi put pominje u XVIII veku.
      Selo su ustaše 1943. potpuno spalile, kada je ubijen 151 meštan. Obnovljeno je posle rata.
      Prema popisu iz 2002. bilo je 138 stanovnika.''


      Do Grabova smo stigli početkom marta s namerom da slikamo crkvu koja je (kao i ona u susednom Svilošu) spomenik kulture od velikog značaja. (Ako vas interesuju stare crkve - možete o njima naći detaljnije na temi 'Crkve u Vojvodini ...' na forumu 'Kulturna baština'.)

      Prilazeći crkvi bez zvonika pomislio sam da još nije obnovljen od II sv. rata. Medjutim, kad smo prišli videli smo nedavno strušeni zvonik, a od meštana sam doznao da ga je srušio olujni vetar početkom februara, tj ni mesec dana pre našeg dolaska. Oko crkve su još uvek žute trake kojima policija označava mesto uvidjaja.


      I ovde smo naišli na kotobanju iz istog perioda, očigledno i od ruku istog majstora, kao one tri koje smo videli u Svilošu.

      Ima na ovom potesu i više vikend-naseljla na Dunavu, čardi i drugih stvari koje bi se mogle opisivati, ali - ostavljam da to sami istražujete, ukoliko već niste.
      Ovaj članak je originalno objavljen na forumu u temi: Izleti po Vojvodini (i blizu nje) autor nenad.bds Pogledaj originalnu poruku
      Komentara 3 Komentara
      1. Avatar od  austrougar
        austrougar -
        ceo Srem je CUDO...
      1. Avatar od  Марић89
        Марић89 -
        Нисмо ни ми свесни ШТА СВЕ ИМАМО! Србија је препуна предивних места а ми трчимо у иностранство тражећи боље... ЖИВЕЛИ МИ!
      1. Avatar od  dada
        dada -
        Sjajna reportaza,bas me je zaintrigirala. Nazalost, ne mogu da otvorim slike
      Komentara Pošaljite komentar

      Kliknite ovde da biste se ulogovali

      8-6 (rezultat upiši slovima)