VojvodinaCafe - Šta je Vojvodini donela osma ofanziva?
    • Šta je Vojvodini donela osma ofanziva?

      U kolonizaciji posle Drugog svetskog rata, u 114 sela i gradova u Vojvodini je doseljeno oko 250.000 ljudi, u ogromnoj većini Srba. Najviše njih, više od 76.000, stiglo je sa teritorije Bosne i Hercegovine. Istovremeno, iz Hrvatske je kolonizovano više od 40.000, iz Crne Gore oko 38.000, iz centralne Srbije preko 15.000 duša, prenose Novosti.



      Ovim podacima, u kapitalnom delu „Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945-1948“ istoričar Nikola L. Gaćeša ilustruje stav da je ta kolonizacija bila jedno od najvećih organizovanih preseljenja stanovništva u istoriji Evrope. Ona je, ipak, bila samo uvod u još masovnije doseljavanje u Vojvodinu koje će iz korena promeniti njen etnički sastav.

      - Procenjuje se da je od 1948. do 1968, kada su ekonomske migracije preusmerene ka zemljama zapadne Evrope, u Vojvodinu, mahom iz BiH i centralne Srbije, stiglo bar isto onoliko ljudi koliko i u kolonizaciji - potvrđuje prof. dr Branislav Đurđev, stručnjak za demografiju sa novosadskog PMF.

      Uz to, dodaje on, u Vojvodini je ostala i bar polovina od više od 200.000 ljudi izbeglih tokom ratova na tlu bivše Jugoslavije devedesetih godina, pa je sasvim realna procena da kolonisti, njihovi potomci i oni koji su došli kasnije čine bar trećinu današnjih žitelja pokrajine. Ona, da podsetimo, danas ima nešto manje od dva miliona stanovnika, a dve trećine čine Srbi. Posle Drugog svetskog rata bilo ih je 1,6 miliona, a Srbi su činili tek jednu trećinu.

      - Ovakva promena nacionalne strukture je izuzetno značajan efekat kolonizacije i potonjih migracija - kaže Đurđev.

      Najmasovniji kolonistički talas je u Vojvodinu stigao iz BiH. Banjaluka, Ključ, Bosanska Krupa, Kotor Varoš, Bosanska Dubica, Novi, Grahovo, Petrovac, Sanski Most, Mrkonjić Grad, Gacko, Nevesinje, Trebinje... samo su neki od tamošnjih srezova iz kojih je 1945. i 1946. više od 12.200 porodica došlo u Vojvodinu. Najveći deo smešten je u Banat, u pedesetak naseljenih mesta u pojasu duž cele granice sa Rumunijom. Novi Kozarci se nalaze na severnom obodu tog pojasa, ali se tu jasno prelama sudbina gotovo svih kolonističkih mesta, ne samo banatskih.

      - Prve godine su bile tegobne, dosta ljudi se i vraćalo. Navikle na planinske uslove života, koloniste je u ravnici kosila tuberkuloza, radilo se teško, glad je bila velika... Bilo je to, međutim, i vreme velikog entuzijazma, svaki naredni dan bio je bar malo bolji od prethodnog i kolonistička sela su, kroz decenije, bukvalno preporođena - veli Kozarčanin Milosav Marić (75), rodom iz okoline Kotor Varoši.

      Mada je u vreme kolonizacije imao svega šest godina, on i danas jasno vidi slike stočnih vagona u kojima su kolonisti stizali u Banat, beskrajno i obeshrabrujuće sivo nebo koje se, turobno, spajalo sa ravnicom i blatnjava sela kakva do tada nikada nisu videli. Njegov komšija Bogdan Kalabić (69) to ne pamti jer je, iz rodnog Ključa, u Kozarce donet sa jedva godinu dana, ali je ceo život posvetio čuvanju tradicije starog zavičaja.

      - To se iz ljudi ne briše lako, a i ne treba. Pogledajte samo ovu našu decu koja, mada su u ravnici rođena skoro pola veka posle kolonizacije, još govore, i dišu, krajiški - veli Kalabić, inače predsednik KUD „Petar Kočić“, pokazujući na dvoje sedamnaestogodišnjaka, Nikolinu Puzić i Branka Đenića, obučene u izvornu nošnju starog kraja.

      - Oj rakijo od dvadeset gradi, šta od moje mladosti uradi - odgovara iz mlađanog Đenića, uz bosansku tamburicu sa tri žice, šeretski gen Jovandeke Babića iz „Osme ofanzive“ Branka Ćopića.

      Radost čuvanja tradicije čiji deo je nedavno podizanje pravoslavnog Hrama Svetog proroka Ilije je, međutim, samo jedan deo priče o sudbini Kozaraca i drugih kolonističkih mesta u Banatu. Onaj drugi, ekonomski i demografski, mnogo je neveseliji. Poljoprivredna gazdinstva na kojima se zasnivao njihov prosperitet su privatizovana i, naravno, upropašćena, a mladi, u potrazi za poslom i parčetom hleba hrle u gradove...

      - Samo u poslednjih 30 godina broj stanovnika Kozaraca je sa 2.700 smanjen na oko 2.200, u školi je, iz godine u godinu, sve manje đaka - potvrđuje Kalabić. - Po tome, nažalost, nismo izuzetak. Stvarnost je jednako nevesela i u Banatskom Velikom Selu, Nakovu, Ruskom Selu i drugim kolonističkim mestima.
      Komentara 2 Komentara
      1. Avatar od  davorjanka
        davorjanka -
        U naslovu je pitanje,ocekivala sam odgovor.Ove sture brojcane podatke svi smo kroz skolovanje imali priliku da saznamo.
        Mozda da iznesemo sami svoje vidjenje o tome sta nam je donela..
      1. Avatar od  Sunny
        Sunny -
        "Stvarnost je jednako nevesela i u Banatskom Velikom Selu, Nakovu, Ruskom Selu i drugim kolonističkim mestima."

        Ajde da podsetim:
        Banatsko Veliko Selo, sastavlljeno od tri sela Sent Hubert, Sarlovil i Soltur, do kolonizacije naseljena germanizovanim Francuzima.
        Nakovo - nekada Nakodorf, Nemci proterani...
        Rusko Selo - sastavljeno od sela Ruskodorf (Klein Orosin / Kisorosz) i Carnojeviceva. Nekada mesovito nemacko, madjarsko i srpsko stanovnistvo (Srbi naseljeni posle WWI). Nemci proterani, deportovani ili pobijeni, madjari ostali.
        I na kraju Novi Kozarci, nekada dva nemacka sela, Ajfelt i Mastort. Nemci (ili germanizovani Francuzi) proterani, pobijeni ili odvedeni u Sibir.

        U ovim selima su nemacke crkve srusene, groblja unistena, a svaki pomen o nekadasnjim stanovnicima skoro zatrt. Ako se prica o ovoj kolonizaciji, onda mora da se prica i o drugoj strani medalje, zlocinu koji je bio sastavni deo ovog procesa.
      Komentara Pošaljite komentar

      Kliknite ovde da biste se ulogovali

      2+6 (rezultat upiši slovima)