R&R - Gordana - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

izabelitta

R&R - Gordana

Rating: 5 votes, 2.60 average.
REKVIJEM ZA GORDANU

Oporostite, mlada gospođo
Oprostite, zaklinjem Vas Bogom
Koji tako uzalud visi na Vašim zamamnim grudima
Mora da sam se ponovo opio
Pa Vas, eto, namjerno zamijenih za nekoga
Možda čak i za neku Gordanu
Koju je zauvijek prekrio jedan pokojni oktobar
Sahranjen tu negdje, u ilovači mojih sjećanja

Ne, ne želim da Vas vrijeđam, draga gospođo
Ali morate znati da pokojnica
Koju prepoznajem u Vašim uzdrhtalim očima
Užasno podsjeća na moju Gordanu
Da, baš na Gordanu što je pohotno zimila
Sva moja nedošla proljeća
I ugarke ljubavi njene, davno sagorjele
Baš za mene ostavljala iza rešetaka svoje duše
Kao mrvice ptici-beskućnici
Na Gordanu koju sam htio voljeti
Najmanje zanavijek, samo da je htjela
I da je umjela
Veneru izmamiti iz mojih pretijesnih očiju
Kroz koje je i ona, Gordana, ponekad plakala
Bestidno plakala tudjim očima...

Da, blagočestiva gospođo, takva, takva je bila Gordana...
Bogu nije nikad oprostila što je stvorio ovaj svijet
A meni sto sam je volio...

Svoje lomljive laži pakovala je u stihove
Gadljivo ih bacajući nekud uvis
Da bih ja, obješen, mogao na miru umirati duže
Smrti nepotreban
Životu nejasan, i sulud

Eh, kad biste samo znali, prepodobna gospođo
Kako je nestašna i nesrećno lijepa bila njena kosa
Uvijek kad bi osjetila da danima čekam na nju
Prozebao od samoće
Spržen onom mahnitom svjetlošću
Što je oholo skupljala svim mojim venama prevrelim

I kako je u otežalim grudima mojim
Dogorijevao krik prelomljenog cvijeta
Rođenog i umrlog samo za nju, Gordanu
Ženu koju sam htio voljeti
Znate već koliko.. I kako...

Ja, evo održah, već čitavo opijelo
Uz ovo govorljivo vino bijelo, kojem ni Vi
Primjećujem pijan smjelo
Baš prevelik neprijatelj niste, zacijelo...
Ne, ne... Opojna gospođo...

Niste Vi toliko popili da biste mi povjerovali kako...
Kako bi se... Ponekad... Najednom...

Žena od koje se godinama uzaludno trijeznim
Prestidjela svakog minuta
I bila neka sasvim druga... Gordana...
Tada bi me, nesrećnica, do krvi ljubila
Panično dojeći moju izgladnjelu dušu
Kako joj se, sirotici obijesnoj, ne bih usudio umrijeti
Dvostruko sam od njenih neotislih bježanja
Poharan njenim grabljivim poljupcima
I prekobrojan, svakoj samoći njenoj

Pričala mi je da negdje u njoj krvari jedno veliko sunce

I da joj neka svirepa tišina zaglušuje srce
Smrt je, vrištala bi od smijeha, jedini vjerenik
Kome će dati svoje prstenje
Ljubav da je podmukla zabluda u koju vjerovati treba

Ipak, Bogu nikada nije oprostila što je stvorio ovaj svijet

A meni što sam je volio...

I tako.. Biće da je bilo tako...
Sve dok je jedne bezimene večeri nisu pronašli mrtvu

Udavljanu u bunaru moga srca
Prekrasno, bezbrižno mrtva
Cerekala se zakasnjelim spasiocima
Smrću zaštićena

Zubima je rastrgnula konopac koga sam joj krišom dobacio
Znala je dobro, vještica, kako će mi i mrtva nauditi...
Da, milostiva gospođo
Još i danas zabruje tu u meni
Zvona one jeseni
I stare studeni
Zapeku me
Uvijek kada na površini bunara spazim mjehuriće
Kako zadihano izlijeću uvis

Vi ćete možda reći da to Gordana oplakuje sve ono što...

Hej, pa Vi to... Vi plačete?... Plačete, gospođo?!?
Žao vam je Gordane? Ili mene?
I zašto samo rasplićete... Vašu kosu?...
Tako... nestašnu i... nesrećno lijepu...
Želite da me zavedete?... Ovako pijanoga?!?...

Aaaa.. ne, ne... Uzalud se trudiš, Gordana...
Nikada više nećeš okrvaviti moje nebo
Kunem ti se svim tvojim lažima...
Gordana! Vrati se u bunar, Gordana...
I prestani već jednom da ličiš na žene koje susrećem...
Umalo da pomislim da je ova gospođa... Ti...
Da si, ne daj Bože, vaskrsla...
Gordana, molim te, ostani mrtva...
Obećavam da te neću više pominjati pred nepoznatim ženama
I da ću još koliko večeras zapečatiti ovaj ispucali bunar
Da ne curiš okolo... Iz mene...
Počivaj u miru, savjetujem ti
Budi pristojan mrtvac
I vjeruj mi bar jednom, Gordana
Ne postoji način da mi otežaš svoje nepostojanje


Nebojša Rudan




Kategorije
Nekategorizovano

Komentara