San
Autor:
, 21.11.2010 u 17:19 (964 Pregleda)
Iz kontinuiteta trajanja beskrajno dugog
ponedjeljka vidim sliku bez okvira, kao telo bez
duse. Svaka minuta ovog beskrajno dugog dana
je jos beskrajnije duga i preduga. Polako
trosim zivotnu snagu, polako zaranjam u ovo
cudno poslepodne i polako se iza mirnog cela
roje niti misaonog puta sto uzima svoje mesto u
odredjenoj sferi postojanja i ceka. Snovi.
Secanja. San. Dug dan bez kraja i kratak bez
predaha. Nisam isla u setnju leptirovim
stazama, nisam udahnula ostar zrak sto ga je
vetar tako nemilosrdno bacao ispod mojih
nogu dok sam hodala u tom dugom beskrajnom
danu. Recenica se odvojila iza mirnog cela i
pustila sam je, neka se oblikuje i neka se
prolije. Recenica se odvojila i zauzela svoje
mesto ispred mene, a intuitivno osetih tihu zelju
za pocinkom. Darovala bih ovo telo zemlji,
jednog dana, i kad izuzmem svoje postojanje na
ovom globusu, pitam se... ostaje li prah i pepeo
iza mene? Ili ostaje jedna blistava tamna traka
sto na svojim rubovima tako kristalno jasno
svetluca da ne mogu gledati u taj sjaj,
zabolet ce me ove osetljive oci.
I kad se veceras
ugase svetla moga grada, i kad se mekana tama
nadvije nad njegovu usnulu panoramu, ispod
mog balkona zasumet ce vetar, poviti suhu
travu i nestati negde u tami. To je vreme mojih
sanjarenja, lutanja dalekim dubinama moje
duse i ronjenja u beskrajne bezdane sfere
postojanja. Iz sene se razabire kontura mog
lica sto polako tone u svoje sanjarenje. Ah,
kako volim te sanjalacke trenutke...