Sagledanje
Autor:
, 13.01.2011 u 20:55 (1429 Pregleda)
Čovek u sagledanju i sam postaje svetlost. To je tren najveće sreće. Udar besmrtnosti, kao pred bliskim naveštenjem smrti, ili kad se uprahnjuju sopstva slaveći ljubav (doduše, tada tek u nagoveštajima). Posle se biće zaigra znacima, tonovima, pojmovima, bojama, linijama, gestovima. Zadene se igra tkanja habitusa činu otkrivanja obivstvovane energije Onoga Koji živi u vekove vekova, njeno opovršnjenje, olakoumljenje, krivotvorenje. Jer, stvaranje umetničkog dela kalkaža je doživljaja transparentnim folijama ljudske nedostatnosti i komunikativne nemoći.
*
Tek u sećanju na doživljaj moguće je stvarati poeziju. Progovoriti u doživljaju znači buncati (buncanje je dozvoljeno samo u stvaranju slike). Poezija pronalazi svoj smisao ukoliko svedočenjem o poseti Duha čitača učini prozirnim, te se kroz njega nazre nadbitije. Dok čitamo, gledamo, slušamo, umetnost u nama budi sećanje na saobraženje. Slikarska, vajarska, arhitektonska dela nam se obraćaju, a da bi se obazreo na oslovljavanje čovek mora da bude pripremljen. Poezija poput udava obavija se oko čoveka, njena sluz lepi se za čula, svojim stiskom lomi kosti navika, i najednom, vaskrsavajući silesiju osećanja, udomi biće u najvišu ipostasu, prepuštajući mu da se po želji opija svetlom istine.
Muzika je primordijalni korak ka otvorenosti, ali ona nam je i pričasnik dok u slavljenju postojanja psalmopevamo Tvorcu. Filmska umetnost sažima u sebi sve modalitete umetničkog kazivanja, polazeći od predpostavke od koje polazi i pozorišna umetnost, da tragičnost i suština ljudskog postojanja mora da se iskaže u priči, parabolično. Možda je zato i najteže dosežljivo vrhunsko umetničko delo filmskim govorom. Samo Tarkovski, Bergman ...
Iz knjige Prozor Zosim Popac