O efektu
Autor:
, 22.07.2011 u 12:52 (1238 Pregleda)
"Ja radije počinjem sa razmatranjem o efektu", kaže Edgar Alan Po u "Filozofiji kompozicije". Svako delo izbija kao klica iz efekta koji izvestan splet okolnosti oblikuje oko autora i u autoru. Ponekad autentična zbivanja koja su isprovocirala impresiju ostanu skrajnuta pod vizirom svesti, u zapećku pesnikove duše, te je primoran da se zabavi nalaženjem događaja čiji bi sled doveo do izvonjanog afekta. "Mnogo toga čoveku može biti samo u osećanjima, a da mu uopšte ne dopire do svesti"(Fjodor Dostojevski). Kad je reč o zapletu događaja koji su odgovorni za konstrukciju efekta, njihova mnogoznačnost i mogućnost podsticanja raznorodnih slutnji doprinose eksplozivnosti i snažnijem utisku na čitaoca. Dešava se da izmaštana građevina sasma je bezlična i ne kazuje niti, na prvi pogled, ukazuje i na šta. "Beziznimno se traže dve stvari: prvo, neka mera kompleksnosti, ili tačnije rečeno, adaptacije; drugo, neka mera sugestivnosti - neka dubinska struja značenja pa makar kako neodređena bila..." Nekad poezija gubi u lepoti zbog težnje da sugestibilnošću provocira, često ishitreni, egzibicionizam efekta.
Preostaje da se stvori jezik koji neće biti puko odslikavanje doživljaja već on sam, jezik-energija, ali ne poput suprematizma Maljeviča, koji je na platno prenosio energetski naboj stešnjen strogim geometrijskim formama, već blizak aktu razobličenja u apstraktnom ekspresionizmu Poloka. A možda je ipak način da se dosegne živuća ne-forma sudar dveju oblikovanosti? Možda matematika kao muzika odnosa stvaraoca i stvari ukazuje na moguće načine nalaženja rešenja? Povratak tradiciji klasicizma? "...pesma nije Pesnički Osećaj, nego sredstvo koje taj osećaj izaziva u ljudima". Ne znam. Stvoriti pesmu koja neće biti sredstvo već osećaj u svoj svojoj golotinji, je li to moguće? Jezikom reči - NE. Jezikom slike i ponajpre zvuka - DA. Ali, otkrivanje sećanja reči ovaploćenje je muzike.
*
"Poezija vodi istoj tački kao i svi oblici erotizma, jedinstvu, međusobnom prožimanju posebnih predmeta. Ona nas vodi smrti i preko smrti kontinuitetu: poezija je večnost"(Žorž Bataj). Poezija kao čin oživotvorenja onih elemenata koji prevazilaze život, kola nevidljivom krvlju onovremenog. Ona je imitacija paralelnog vremena ovoj našoj kratkoj vremenskoj verziji i težnja da se tačka zamiranja života stopi s tačkom umiranja smrti. Otuda često poslednji je stih klica samoubistva, ali i vaskrsnuća dela.
*
Zašto ubiti pesmu? Udar krajnjeg efekta poništava izrečeno. Tvorevina se raspada u aktu samopotvrđivanja. Svaki slog, ritam, slika, postoji za momenat rasprsnuća. Jer, tu gde nestaju stihovi, izranja doživljaj. Iz muka ubijene pesme bruji predosećanje melodije doživljaja.
iz knjige "Prozor" Zosim Popac