Noćna mora zvana banka (part two)
Autor:
, 20.08.2011 u 15:47 (6501 Pregleda)
Duboko verujući da tamo negde postoji banka u kojoj Google ček ne mora da ide na kontrolu, dospeh ja i do Intese. Sve divno, sve krasno, dovoljan je jedan devizni, otvorih ja i dinarski i devizni. Nit manje novaca u šlajpiku, nit više kartica.
Pomislih reših se bede zvane Raiffeisen, odlazim tamo da pozatvaram račune. Naravno, zatvaranje računa se plaća. Zar je moglo drugačije? Zatvaranje tri računa, 200 dinara po komadu + 300 dinara da platim za produženje kartice.
- Kakvo produženje kartice, nisam tražio nikakvo produženje? Došao sam da zatvorim sve račune!
- Gospodine, mi brinemo o korisnicima, produžili smo vam karticu Visa Virtuon, niste došli da je podignete, evo je, stoji ovde i čeka vas.
- Lepo od vas što brinete, ali da mi treba vaša kartica sam bih se raspitao o produženju i došao po nju.
- Pa žao nam je, ali kartica je izrađena i vi ste dužni da je platite.
- Ali ja je nisam želeo! Koja reč vam nije jasna?
- Produženje se mora platiti.
- A šta ako neću?
- Ne možete da zatvorite račun i svake godine ćemo vam izrađivati novu karticu i naplaćivati održavanje računa.
- &%$/&(/$)(=)(!#$!"$&%#"/&%$"
Završih i sa njima, pomislih da su mi svi problemi rešeni. Prođe nekoliko meseci, manje više sam bez većih problema unovčavao ček i plaćao server.
Bila je doduše jedna zanimljiva situacija. Predajem ček, unovčavam ga, podižem isplatu, kad gle čuda - nema dovoljno sredstava. Hmmm. Reko da nije možda naplaćeno održavanje računa, pa da ste tu skinuli?
- E, možda ste u pravu, reče službenica.
Na momenat sam bio ponosan na sebe, osećao sam se kao ekonomista.
- Nije vam naplaćeno održavanje računa. Pa kako nema dovoljno sredstava....
- Ajte polako, dao sam vam ček, tamo je bilo npr. 100$, želim da podignem tih 100$, ali ne mogu, jer nema dovoljno.
- Da.
- Pa kako to?
- Ni meni nije jasno.
- Da niste možda upisali 10$?
- Ne.
- Pa šta ćemo sad?
- Nazvaću par brojeva telefona, sada ćemo to da rešimo.
Nazove ona neku službu, oni se uloguju na moj račun i skontam po njenoj faci da je sve u redu, da na računu ima 100$, da softver radi i da je greška do nje. Ali je problem što ona ne zna gde greši. Bilo mi žao da pokazujem preteranu nervozu, vidim da je nova tu, sva rumena i usplahirena, još joj se nije osušio pečat sa diplome nekog privatnog faksa. Nakon jedno 15 minuta njenog kliktanja, kucanja, uzdaha, polako počinje da me stiže nervoza. I zamolim je da mi prenosi tačno šta radi, šta klikće, da vidimo gde greši.
- Evo, ovde kliknem pa ukucam ručno koliko želite da vam isplatim. Upravo unosim broj 100. Onda odaberem valutu... evo, odabrala sam evro. Kliknem na isplatu i dobijem da nema dovoljno sredstava. Vidite koliko je jednostavan postupak i zato mi nije jasno gde grešim.
- A zašto ste odabrali valutu evro?
- Pa... Ufff... Jaooo pa vi hoćete u dolarima. Izviniteeeee.
- .....
Bila je još jedna zanimljiva situacija. Predajem ček, gospođa na šalteru starog kova, preživela privatizaciju banke mi ga uzima i kaže da ček ide na proveru.
- Hm, reko ne ide, znam sigurno, kod vas sam baš zato jer ga odmah unovčavate.
- Ne, ček ide na proveru.
- Gospođo, to je Google ček koji iz tih i tih razloga (sve razloge sam znao napamet, jer se dešavalo da radnici ne poznaju pravila poslovanje sopstvene banke) ne ide na proveru.
- Gospodine, naša banka je imala i poznatije klijente nego Google i svaki ček smo proveravali! UDBA jebote!
- Gospođo, budite ljubazni i navedite jednog poznatijeg klijenta od Googla?
Naravno nisam dobio odgovor, ali sam uspeo da je zamolim nakon insistiranja da nazove nadređenu osobu i pita da li se ček može ili ne može unovčiti odmah. Naravno, mogao je.
To be continued...