Dečak koji je voleo vozove - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

John Doe

Dečak koji je voleo vozove

Ocenite unos
... s vremena na vreme, putujem vozom... nije neka razdaljina al' se put otegne na 4-5 sati... ''Brze pruge Srbije''... sećam se pamfleta iz 80ih- 90ih... ih, ih. ih... ni pruga ni novaca... 'di su naši novci?... šta bi bilo da je Vojvodina brdovita?... brže bi stigao kočijama... jebote, ne mogu da uhvate pravac na ravnom... doduše, Vojvođani se nerado rastaju od svojih dobara... važnije im je da obrađuju njivu, nego da se odreknu iste u korist tamo neke željeznice... da, zato pruga krivuda tamo i gde ne treba...

... dečak koji je voleo vozove... deda mi je bio željezničar... otpravnik vozova... za vreme 2. svetskog rata je bio na službi u Batajnici, posle rata se vratio u Suboticu sa mojom bakom i mojom majkom... kada sam se rodio, vodio me je na željeznčku stanicu i pokazivao mi je ćihu, ćihu, ćihuhu... njegovi drugari bi me rado provozali lokomotivom prilikom manevrisanja... bizu željezničke stanice je bio šah klub... tamo me je vodio ćalac... jednom se ćalac zablenducao u figure na tabli a ja sam iskoristio priliku i zbrisao na željezničku stanicu da gledam vozove... kada je skapirao da sam nestao,digao je frku i svi su krenuli da me traže... zatekao me je kako naslonjen na ogradu, posmatram vozove... ako ga ondaK nije strefio šlog... strefio ga je... 35 godina kasnje...

... momački dani... često sam sa drugarima išao na Palić pešaka... prugom, naravno... i tamo i natrag... imali smo sijaset vremena za zezanciju i priču... pragovi daju dobar ritam hodu... stizali smo na Palić za satićak ili nešto više... u to vreme nam nije bio potreban sat... sve vreme ovog sveta je bilo samo naše... putovanje na more... voz, naravno... u to vreme je bilo popularno hrvatsko primorje... za crnu Goru niko onda još nije ni čuo... Šibenik, Murter, Betina... Kornati... i dan danas bih otišao tamo... lizao bih so sa kamena i pio bevandu...

... obično putujem rano ujutro... dodjem na stanicu sat vremena ranije... bez obzira na godišnje doba, sednem na terasu željezničkog restorana... naručim duplu kafu i dupli vinjak, rubinov, naravno... posmatram putnike, slušam razglas, čuje se udaranje čekića po točkovima vagona, tetkice metlaju peron, panduri i željezničari (svako sa svojima), ćaskaju, rukama nabijenim u džepove... uvek se zadesi neka osoba na koju obraćam više pažnje... obično su to turisti koji su kao zalutali... visoki ranci sa okačenim vrećama za spavanje, karirane košulje i komotne farmerke... jebote, moda se nije promenila u poslednih 30ak godina... (opac...majstore...ovo ti je već druga psovka danas... malo obrati pažnju na rečnik)... pre polaska voza, izduvanim još jednu i na sam zvižduk za polazak, ubacujem se u vagon...

... idem za Suboticu jednom mesečno... idem da vidim decu... Princeza je već suviše velika za druženje sa ćalcom al' zato Medo i ja imamo još neispričanih priča... idemo u šetnje...idemo do pruge, zatim prugom do šume i kroz šumu kući... to je postao ritual... nisam ja koji insistira na tome, nego Medo...

-tata idemo u šetnju, do pruge... ma znaš-

... sačekamo voz koji dolazi iz mađarske ili voz koji ide za mađarsku a onda pravac šuma...

... poslednji put kada sam dolazio kod njih, sačekali su me na stanici...

-tata, sačekaj samo malo da vidim ovog koji dolazi-

... ding dong... metalni ženski glas...

- motorni voz broj 326 iz pravca Sombora, ulazi na peron, treći kolosek-

Komentara