* Reka drhturenja u svetloj studeni otkrivenih stabala usnulih kričanja ptica izgladnelih beznadna opalog lišća meškoljenja izmaglica tuge iznad čamaca samotnih mir tihoglas snočuvenja i mrmor senki misli mojih smrznutih Zosim Popac
JESENJA SAMOĆA Sve više sam sve luđe sam sve tuđe i sve tužnije sve tamnije sve sramnije sve biva ružnije. Sve hladnije sve gadnije sve ledenije samoća prazna jesenja a biva sve jesenije. (Antun Gustav Matoš)