zosim kaže: 02.III 1988. SREDA Kad god bih uhvatio svoj lik u ogledalu ili prozoru svoje sobe u trenucima duševnog mira i spokoja, obuzimalo bi me neizmerno čuđenje. Na mom licu u tim momentima nije bilo ni vedrine ni patnje. Jedino što se moglo videti bio je neobičan osmešak.