Kodovi Matrix-a (CII_a) - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

Ka Slobodi...

Kodovi Matrix-a (CII_a)

Ocenite unos
Poput nekih današnjih "izgubljenih" ljudi, i Hitler je bio opsednut "jevrejskom zaverom", smatrajući svakog Jevrejina noiocem iste. Čak je u jednom momentu, pri kraju rata, došao na ideju da neke Jevreje, koji su imali bilo kakve veze sa Britanijom i Amerikom, naprosto postavi kao "živi štit" oko većih nemačkih gradova, da bi sprečio savezničko bombardovanje Nemačke. Ovo stoga što su, po njemu, američki i britanski Jevreji bili povezani sa nemačkim Jevrejima u "zaveri", te bi ovim navodno sprečio napade na Nemačku. Naravno, od svega ovoga nije bilo ništa.
Već smo rekli da Hajdrih nije uspeo da prebaci Jevreje u "višijevsku Francusku" u onom broju u kom je to zamislio. Sada je u francuskoj okupiranoj zoni pokušao da uvede organizaciju sličnu onoj u poljskim getima, sa jevrejskim savetima i sličnim stvarima. Međutim, Francuze je bilo baš briga za "čistoću" nemačke nacije koja ih je okupirala. Stoga nijedan francuski Jevrejin nije hteo dati svoje ime jevrejskom savetu, a čak se i među kolaboracionistima našlo onih koji su bili voljni da Jevrejima pomognu. Nemcima su jedino preostale nesrećne jevrejske izbeglice koje nisu živele dovoljno dugo u Francuskoj da bi dobile isprave kao naturalizovani Francuzi. U svojoj frustriranosti nacisti su počeli širiti propagandu kako su se Francuzi "spontano" okrenuli protiv svojih Jevreja i da su se ponašali prema njima kao većinski narodi u Nemačkoj i Austriji. Ipak, Nemcima je bilo veoma teško u Francuskoj da sprovedu iole ozbiljniji progon Jevreja baš zbog toga što je ova propaganda u svojoj osnovi bila očigledna laž.
Hajdrih je i u drugim delovima okupirane Evrope pokušao da primeni unapred spremljene mere protiv Jevreja. Od zemlje do zemlje uspeh mu je bio različit. U severnoj i zapadnoj Evropi stanovništvo nije bilo baš sklono šikaniranju Jevreja. U Nemačkoj, gde je nacistička propaganda, tokom višegodišnjeg dejstva, često proizvodila apatične i u moralnom smislu kukavički nastrojene ljude - čak i u takvoj sredini se nalazilo nemačkih porodica koje su skrivale Jevreje, a bilo ih je iz svih društvenih slojeva. Među takvim porodicama bila je i jedna pruska aristokratska porodica, iz koje je jedan njihov uvaženi član bio general nemačkog Vermahta!? Ovo je dokaz, kao i nebrojeno puta u istoriji, da se ljudi dele samo na "ljude" i na "neljude" - sve ostalo je čista budalaština.
Hajdrihov poduhvat u okupiranoj Evropi po pitanju "jevrejskog pitanja" nailazio je na različite reakcije. Tako su u Holandiji, na nesreću Jevreja, deportacija i prikupljanje Jevreja išli prilično glatko, obzirom da je marionetska holandska vlada radila sve što su Nemci želeli. Treba radi pravde reći da je katolički nadbiskup u Holandiji tada zabranio katolicima da se bave poslovima oko Jevreja i njihovog progona, što je mnoge Holandjane u policiji ostavilo bez posla. Sam narod u Holandiji oštro je osuđivao deportaciju Jevreja i njihov progon.
U Belgiji, gde je guverner bio general fon Falkenhauzen, nacisti su jedva uspeli da prikupe trećinu Jevreja. Guverner je inače bio protivnik nacionalsocijalizma.
U Danskoj, koja je bila na papiru "neutralna" (ali pod nemačkom okupacijom), Jevrejima nije bilo bolje nego u drugim okupacionim područjima.
Zakonski, slično stanje bilo je i u Norveškoj, ali se ona graničila sa zaista neutralnom Švedskom, koja je primala jevrejske izbeglice i delila im svoje isprave.
Kada se sve sabere, Hajdrihovi planovi o totalnom "čišćenju" Evrope od jevrejskog naroda u nabrojanim zemljama, nisu baš mogli biti ostvareni, prvenstveno zato što su se zapadnoevropski narodi manje-više u praksi suprotstavljali antisemitizmu. Ipak, ovo je jedva malo nešto belog tona u potpuno crnoj priči o Jevrejima u Drugom svetskom ratu. A ta priča će ostati ljaga na čovečanstvu dokle ono bude postojalo.



***

"... Mudar vladar ne treba da bude od reči kad mu to ne ide u račun, a i kada se promene okolnosti u kojima je dao reč. Da su svi ljudi andjeli, ovo pravilo ne bi bilo dobro, ali pošto su rđavi i nisu revnosni da ispune obećanje, ne moraš ni ti biti od reči, a uvek ćeš naći opravdanje zašto si je prekršio..." Nikolo Makijaveli, "Vladar", 1513.g.

Hiljade pripadnika stare inteligencije u industriji i upravi, uključujući niz vodećih ekonomista i statističara koji su omogućili industrijsko planiranje u Sovjetskom Savezu krajem dvadesetih godina - označeni su kao "domaće kapitalističke snage" i bili izloženi šikaniranju, hapšenjima i streljanju od strane Staljinovog režima. Taj stari naraštaj stručnih ljudi zamenili su priučeni proleterski kadrovi, kojima nije mnogo smetalo mahnito širenje industrije sa napola završenim objektima, neispunjenim kvotama i lošim kvalitetom proizvoda. Krivac se tražio uvek na drugoj strani, a najpre su nastradali seljaci. U nekim delovima Sovjetskog Saveza, zbog pobune seljaka čiji je uzrok bio iznenadna promena ustaljenog načina života, stanje je bilo isto kao i građanski rat. Uništavane su zgrade i oprema, a seljaci su ubijali stoku kako ne bi pala u ruke državi. Tako je u razdoblju od 1928. do 1933.godine broj goveda pao za 44%, broj ovaca za 65%, broj konja za 50%. Ako se zna da su konji pre masovnije pojave traktora bili veoma važni za oranje njiva, jasno je koliko je sve ovo bilo ozbiljno.
Proizvodnja žitarica se smanjila, ali se obavezni otkup povećao. Rezultat je bio porazan. Selo je ostalo bez hrane. U suštini, Staljin je svojim partijskim aparatom prosto pljačkao seljake, sa sumanutom namerom da seljaci imaju služiti kao neka vrsta roblja za proizvodnju hrane. Glavna je stvar u Staljinovoj glavi bila industrijalizacija. Nije ga uopšte zanimalo koliko mrtvih i unesrećenih ima da plati Sovjetski Savez za to. A plaćao je svakodnevno.
Seljački otpor doveo je do drastičnog porasta nasilja jer su u provinciju iz gradova, razni službenici i policajci (inače članovi partije), nagrnuli da bi sprečavali seljačke sabotaže. 1928.godine broj nasilnih sukoba i terorističkih akata bio je oko 1000. Već 1930.godine taj broj je skočio na preko 13.000, a zabeleženo je da bilo 1198 ubistava, i preko 5.000 pukušaja ubistava i fizičkih napada. razbuktali su se neredi i demonstracije u kojima je, prema službenim procenama iz 1930.godine, učestvovalo preko 2,4 miliona seljaka.
Staljin je procenio da je preterao i da ga je ovaj otpor iznenadio. Naredio je privremenu obustavu "mera" na selu, te je broj kolhoza brzo srozan. Međutim, dobijajući na vremenu, Staljin se sledeće godine bolje organizovao i brzo oko 2 miliona seljaka strpao u udaljene radne logore, a još 2 miliona u samoj regiji gde su seljaci živeli. Došla je tako 1932.godina i sa njom i masovna glad. Verodostojne procene govore da je na potezu od Kazahstana, preko severnog Kavkaza, do Ukrajine - UMRLO OD GLADI I NEISHRANJENOSTI oko 4,5 MILIONA LJUDI!
Industrijska proizvodnja se usporila, inflacija je porasla, hrane je bilo veoma malo. U Moskvi je izbio štrajk gladnih radnika.
U Ukrajini (koja je danas po nesreći za tamošnji narod ponovo usred političke i ekonomske krize) visoke otkupne kvote za žito i surovost partijskih aktivista izazvali su očajno stanje. Iako je u jednom pismu Staljin priznao da bi Sovjetski Savez mogao izgubiti Ukrajinu zbog ove situacije, namerno je Ukrajincima nametnuo još veći teror. Ovo je ostavilo traga u istorijskom sećanju Ukrajinaca, te je deo netrpeljivosti prema Rusiji, koju u današnje vreme možemo gledati na delu, lako objasniti navedenim istorijskim okolnostima Staljinove vladavine.
Kategorije
Nekategorizovano

Komentara