Kiša - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

eer i so....

Kiša

Ocenite unos
Padala je kiša i te noći.
Dozvolila sam mislima da lutaju tim dobro utabanim stazama nesvesnog. Sasvim isto, kao i bezbroj puta do sada. Isti onaj tupi izraz lica i pogled u prazno. I opet ono trzanje iz same sebe, vraćanje na početak i prazan osmeh koji odobrava druge ljude.
Luda sam.
Jedan pogled na prozor i kapi koje se užurbano slivaju niz njega.
Ništa više.
Gde je san?
Slatki zaborav misli koje ti kidaju grudi, koče udove, zamagljuju pogled....Zatvorila sam oči i dozivala ga, uporno sam pokušavala da sprečim bujicu bezvrednih današnjih razgovora. Tonem u tišinu ali ne i san. Strah me obuzima. Svesna golotinje svojih želja, prljavštine svoje prošlosti, strah me obuzima. Nema sna. Još jedan prazan minut, još jedna kap na prozoru. Tiho, čujem korake u daljini, negde na ulici, užurbanost vremena i okretanje sveta. Iz iste daljine čujem glas i jedno pitanje Čega se plašiš?
Tonem u tečnost svog mozga, osećam težinu mesa i miris spaljenih misli. Drhtim od hladnoće svoje unutrašnjosti. Teško pitanje odzvanja svuda oko mene, stiska me, sabija u jedan tesni kutak. Lomi me strah, stiskam oči da ga ne vidim, boje se kovitlaju ispred mene, boje straha i krvi u kapcima. Vrtim glavom u nadi da će pitanje nestati, da će se led slomiti, da će kiša nestati. Opet tišna, zaglušujuća statičnost vazduha. Nemo pitanje i dalje mi povija glavu. Otvaram oči. Široko prostranstvo belog peska povija se u dinama svuda oko mene. I tama nad njim. Pesak sija, igra se lepotom svoga postojanja, svog disanja. Širi se u nedogledna prostranstva i nestaje u tami. Uživam u lepoti i jednoličnosti nove planete, rođene iz mene. Moja je, ja tu pripadam, na sigurnom sam, to je skrovište.
Niko neće narušiti lepotu mog stvaranja.
Ali ko iz inata ka meni je jurla jedna crna krivudava linija. Parala je lepotu peska koji se sklanjao u bolnom grču. Linija se zaustavila ispred mene i shvatila sam da je to put. Neću zakoračiti njime, ne želim, ovo je moje mesto, moj vek, ovaj put me vodi natrag u ludost. Grabim pesak rukama, panično pokušavam da zatrpam put i nehajno dižem pogled. Njime korača vitka crna prilika, senka iz neke druge priče, sa belinom umesto lica.
I ponavlja pitanje kroz osmeh. Čega se plašiš?.
Stiska mi ruku a ja odgovaram Bojim se tame, svojih misli, sanjarenja, ljudi oko mene.... Bojim se svog kaveza od mesa i kostiju, oblaka, zemlje, vetra, kiše, svetlosti.... Svoje ludosti, novih vremena, lepote nedostižne, groteske mog postojanja. ..... Plačem, borim se za dah, moji jecaji paraju savršenu tišinu ovog mesta. Mislim samo na sebe i ne primećujem da on plače samnom. Nasmejala sam se kako bih ga obodrila i pokazala da još imam snage, i on se nasmejao. Zurim u njega, on u mene. Nema lika, ne vidim mu oči. Samo nevina belina peska na njegovom licu. Dodirujem mu ruku, i on moju. Dodirujem mu obraze, i on moje. Krivim glavu da vidim šta je iza njega, on gleda iza mene. Okreće se i odlazi u tamu. Nestaje, baš onako kako sam ja želela. Plačem, vrištim, kidam sve sa sebe, param kožu noktima. Osećam novu napuklinu na srcu. Grabim za tamom, trčim za njim i vrištim ne ostavljaj me samu dok pada kiša
Budi me jako lupanje na vratima. Ustajem iz kreveta i gledam poznat lik sa dve šolje vruće kafe. Lice me peče od suza. On zabrinuto gleda u mene Šta se desilo? pita. Ništa, dobro sam odgovaram uz lažan osmeh. Ne sećam se šta se desilo. Sve je nestalo. Razmišljam, ne sećam se. Zatvaram vrata za njim i čujem krik iz sebe.
Ne ostavljaj me samu dok pada kiša.

Updated 24.02.2010 at 23:41 by izabelitta

Tagovi: Kisa
Kategorije
Nekategorizovano

Komentara

  1. Avatar od  robert ns
    ne znam da hvalim ali kisu ne bi komentarisao