Deset Godina - Blog - VojvodinaCafe Forum
Pogledaj RSS Feed

miha

Deset Godina

Ocenite unos
Moj otac...
Umro je trošeći poslednje nedelje četrdesetdevete godine života.
Puklo srce. Interapikalni infarkt, tako to zovu. Nekoliko minuta agonije. I u tim poslednjim damarima života bilo mu je, siguran sam, lepo. Plakao je, u sebi, od tuge, ali srećan. Imao je od čega lepog, od naše majke, da se oprašta.
U tridesetdevetoj, otkriveni su mu prvi bodeži u srce; trigliceridi, povišen pritisak, promena ritma rada srčanog mišića, suženje krvnih sudova, blagi poremećaji motorike, prve promene na očnom dnu...crna lepeza početka umiranja.
Trošim poslednje nedelje tridesetdevete godine...
Bio sam, danas, na detaljnom lekarskom pregledu.
Trigliceridi, povišen krvni pritisak, promena ritma rada srčanog mišića, suženje krvnih sudova, blagi poremećaj motorike, prve promene na očnom dnu... jedan stari presek stanja u novom formularu.
Gledali Moja Ludača i ja papire; našeg oca i moje; ćutali; dobra Moja Ludača, koja uvek sve okrene naglavačke, progutala vazduh; nije to mogla da sakrije; a onda lupila ono porodično da neće grom u koprive; ma, znam dobro kada Moja Ludača izgovori nešto nategnuto.
Rekoh joj, naše, Jebi se, pa i ja progutah vazduh.
Popodne, veče, ova noć... sedim sam u kovitlacu neuhvatljivih misli.
Ostalo mi je, biće tako, deset godina.
Imao sam, i imam, zagušujuću potrebu da s nekim razgovaram; prelistavao sam stari telefonski imenik, nigde nikoga; gledao sam stare satove kako otkucavaju i nekako su mi bili najbliži; kucaće oni.
Deset godina...
Onih deset iza... prošlo je kao tren.
Jedna, poslednja, bila je prelepa.
Od nje ću se opraštati, u suzama, a srećan.
O tome ću sutra.
Baš težak dan je iza mene... i podelio sam ga sa sobom.
Kategorije
Nekategorizovano

Komentara