Olujne noci...
Autor:
, 16.09.2007 u 22:11 (3363 Pregleda)
Uz prodorne zvuke grmljavine i nemire nosene vetrom, najzad smo se sreli. Djavo i ja.
Dugo iscekivan susret,sa moje strane.
Svaki mudar covek zna da ce mu Djavo kad tad zakucati na vrata.
Ocekivala sam taj sudbonosni suret, i bila spremna za njega...
U suprotnom svo moje iscekivanje i radoznalost bili bi uzaludni.
Kako bih drugacije znala da je to bas ON?
Ne kuca on na vasa vrata , pa kad vi pitate: "Ko je?", on kao u onoj decijoj igri odgovara "Djavo s neba!".
Cekala sam i cekala, od njega ni traga ni glasa.
Duboko u svom srcu znala sam da ce doci...
Znala sam da ne moze da me zaobidje. J
edino u cemu je on dosledan je da svakom zakuca na vrata.
Doduse, padalo mi je na pamet , da je mozda hteo ili zeleo da me zaobidje.
Mozda me je zbog toga dugo izbegavao.
Ali susret je bio neminovnost.
Ono sto nisam znala je kada ce se pojaviti.
U svom dugom i sad vec pomalo dosadnom cekanju i zaboravila sam da ga cekam. Uspavala sam se...
I bas tada se pojavio...