Moj tata..
Autor:
, 07.08.2009 u 07:47 (3448 Pregleda)
Možda su se mnogi začudili što ja o svojem tati nemam neke lijepe riječi.. Možda su se i snebivali. Ali, za sve što pričam, ja imam dobru podlogu i dobro objašnjenje kao i pojašnjenje.
Neću ulaziti u detalje i u svoje djetinjstvo.. Ne. Tada je sve bilo dobro. Bila sam voljeno dijete u funkcionalnoj familiji. Tatinom krivnjom prije skoro dva desetljeća se sve rasplinulo kao maslačak pred kraj. Puhneš a ono leti..Naprosto, užitak je u takav maslačak puhnut..
Od tada je tata bio tu ne gdje. Nit' vrit nit' mimo. Imala sam ga ali kao i da nisam. Od onda, kao da je izgubio neki pojam o meni. Kao.. Što god da sam napravila, uvijek je moglo bolje. Ali ne na onaj način ''Bravo kćeri ali trudi se i dalje za svoju dobrobit'' već na onaj ''A zašto nisi pitala sestru da ti sredi nekaj''. NIje li cilj roditelja postaviti dijete na noge i tjerat ga da misli svojom glavom i da svojim naporom stekne nešto? Da se nauči boriti u ovom, ponekad surovom, životu? Njemu, očito nije.
Sjećam se svojih dečkiju.. Ok, nisam nikada imala duge veze ali kada sam napokon našla osobu za sva vremena, tatin komentar je bio ''Nadam se da će ovog zadržati''
Prešla sam preko toga.
Moji poslovi.. Koji god sam imala, a btw svaki sam našla sama (osim prvog i početnog), za svaki je on našao neku riječ. Ali to nije bila riječ hvale ili ponosa. Neeee.. To je bilo nešto tipa ''Kaj ćeš to raditi? Neka ti sestra nađe nešto''. Ja sam to shvatila kao omalovažavanje.
Prešla sam i preko toga.
Na ovaj blog i na svoju kratku ali, mislim bar, detaljnu ispovijest sam se odlučila zbog nečeg što se zbilo prije dva dana.
Srela sam tatu kod svoje bake. To je neko naše okupljalište iako ga nisam tamo htjela sresti. Došla sam prvenstveno zbog starije seke kojoj je baka 'usputna stanica'. Kako sam prije 4 mjeseca promijenila zanimanje, te sam nakon prodavačice, zaštitarke, fakturiste i administratora (baš tim redom) došla na mjesto poslovne tajnice i voditeljice Općih i tehničkih poslova, išla sam da velim svojem tati što sam sada i kako mi je na poslu. Pitao me je kome sam ja voditelj. Rekoh konobaricama, čuvarima, šankericama, dostavljaču, domaru i spremačicama. Sa ponosom sam se pohvalila jer smatram da dobro obavljam svoj posao jer me moji djelatnici hvale na sve strane, kolege me cijene zbog truda i uspjeha u brzom snalaženju i uhodavanju u posao.. Ali moj tata.. Ne.. Da li je bio ponosan na mene? Nisam uspjela procjeniti jer jedino što je ponavljao cijelo to vrijeme je bilo: ''Jao onima kojima si ti šef. Ja ti nikada ne bi bio djelatnik. Jao njima. Ne znaju kakvu aždaju su dobili. Ne znaju šta ih sve čeka, što im se sprema.''
Prešla sam i preko toga.
Zašto?
Nije me više briga. Moj tata već odavno nije sastavni dio mojeg života i, brutalno će zvučati, nije me briga što on misli.
Dakle, nemojte zamjeriti mojem postu o mojem tati.
Velim - za sve postoji objašnjenje i pojašnjenje.
edit - Ja sam danas osoba koja je sigurna u sebe i koja zna cijeniti prave osobine kod drugih ljudi. Zlobna nisam, tvrdoglava jesam i veliki sam borac. Idem za onime - što me ne slomi, ojača me. Ne dam da me se slomi. Za to je zaslužan život, sport i roditelji (neću tati oduzeti tu zaslugu formiranja moje osobe u djetinjstvu).
Ja sam se izjadala, smatrala sam potrebnim staviti to negdje gdje ću moći pročitati i za par godina. Htjela sam i Vama pokazati, otkriti dijelić sebe.
Kiss