„Ja ne prikazujem svet kako ga vidim, već kako ga mislim", zapisao je jednom Ernest Hemingvej.
A mi svakog petka, imamo tu cast da vidimo kako Bora Otić misli i voli Vojvodinu.
Vodi nas na putovanja, sirom nase lepe ravnice.
Pomaze nam da pobegnemo iz stvarnosti i vratimo se u neka stara davna vremena, o kojima samo samo slusali iz prica nasih baka.
Pokazuje nam da nestvarno, za cas postaje java, samo treba voleti.
Docarava nam predele, davno zaboravljene zanate.
Vodi nas kroz njene lepote, nenametljivo, spontano, vojvodjanski.
Svakog petka,na nase male ekrane, kao u svet bajke kuckaju nam ...
Bogatstva Vojvodine, njeni obicaji, etnicke nacije.
Bogatstvo raznolikosti jezika i ljudi.
Onih sasvih obicnih, malih ljudi.
Iz svakodnevnog zivota.
Docarava nam onu lalinsku usporenost,zaviruje u davno zaboravljene vojvodjanske kuvare,
opominje da ne zaboravimo, odakle su nam koreni.
Tiho i nenametljivo, vojvodjanski.
A imamo i cime da se ponosimo
Podaci o gledanosti ove jedinstvene i emisije, svedoče da je ona na svoj prepoznatljiv i uljudan način pronašla put do svakog od nas i do Vojvodine u nama, one domaćinske, lepe i tople Vojvodine, one koju slikamo, sanjamo, volimo, kojoj se uvek vraćamo i koju prepoznajemo u sebi i sebe u njoj.
U emisiji nema mesta ustogljenosti i snobizmu.
Emisija, koja ima dusu Vojvodine.
Koja nam docarava vojvodjanski mentalitet.
I opominje nas da pamtimo i da volimo ...

Preporuči temu