Ana Ahmatova

[zrNce]

Cinque


1.

Kao na oblaku da stojim
ja prisjećam se riječi tvojih.

Od mojih riječi tebi je
noću, ne danju, svjetlije.

Otrgnuti od zemlje, viši,
tako smo, kao zvijezde, išli.

Ni očaja, a niti stida,
ni sada, a ni tada, nikada.

Ali te živog, i na javi
dozivam, čuješ, da se javiš.

Ta vrata koja otvori ti
ja nemam snage zalupiti.

2.

Zvuci u etru trunu u letu
i zora se čini tamom.
U vječnom zanijemjelom svijetu
dva glasa: tvoj i moj, samo.
I prije vjetra s Ladoge tajne,
skoro kroz odjek zvona spor,
u duge unakrsne sjajne
pretvoren noćni razgovor.

3.

Ja nisam bila zaljubljena
da sažaljenje prosim,
vec idem, kap tvog žaljenja,
u tijelu, kao sunce, nosim.
Eto zašto je zora svuda.
Ja idem tvoreći čuda.
Eto zašto!

4.

Slaviti neću, znaš i sam,
susreta našeg dan čemerni.
Što da za uspomenu dam?
Moju sjenu? A što ćeš od sjeni?
A spaljene drame posveta
od koje pepela nemam,
što ćeš od strašnoga portreta
što napusti odjednom ram.
Ili hoćeš najnečujnije
zvon od brezovine u peći,
il' to što nitko uspio nije
o tudjoj mi ljubavi reći.

5.

Ne odisasmo snenim makovima,
tko znade kojom krivnjom zgodjeni,
pod kakvim smo zvjezdanim znakovima
na nesreću sebi rodjeni?

Zar paklenu nam kašu namijenila
siječanjska tama da nas ponudi?
Zar sjaj nevidjenoga rumenila
do svitanja da nas zaludi?

[zrNce]

Mili, Ne Gužvaj Mi Pismo Svako


Mili, ne gužvaj mi pismo svako,
pročitaj ga do zadnje riječi.
Dojadilo mi biti neznankom,
strankinjom koja put ti priječi.

Ne gledaj me gnjevnog lica,
ja sam voljena, ona tvoja,
nisam kraljevna, ni pastirica,
a ni monahinja nisam ja,

već ona sam u sivoj halji,
na tim petama lomnim...
Ali su uvijek vrući zagrljaji
i strah u očima ogromnim.

Mili, ne gužvaj mi pismo svako.
Ne plači o zavjetnoj laži.
U svojoj jadnoj torbi lako
na samo dno ih polaži.

[zrNce]

U Spomen Prijatelja


Na dan pobede, nežni, magleni
Zora nam se ko privid osmehuje
A kao udovica, uz grob bezimeni
Zakasnelo proleće nešto snuje.


Ne žuri ono da se ispravlja
Na noge. Miluje i zemlju i travu
I leptira s ramena na zemlju stavlja
I prvi maslačak duva u glavu.

[Lilith_021]

AKO SAM TI IŠTA

Kad ti postanem ista
kao vjetar
kao trava
što u svome plesu zavodi ljude
Kad budem nalik
na neke pretke
najdražu knjigu
i njene retke
nemoj se pitati kamo sam pošla
jer tu sam

Kada ti postanem ista
kao stablo
kao klupa
što u svojoj sjeni ugošćuje
Kad budem nalik
na nespokoje
najdražu sliku
i njene boje
nemoj se pitati gdje li sam bila
jer tu sam

Kada ti postanem ista
kao vrijeme
kao ljubav
što je u nama i grč i dodir
Kad budem nalik
na noći duge,
vlakove, barke,
mora i pruge,
nemoj se pitati kamo sam pošla
jer ostajem.

[zosim]

RASPEĆE
"Ne oplakuj Me, Majko,
u grobu jesam"
I

Zbor anđela veliki čas slavio,
Nebesa topiše vatre rujne.
Ocu reče:"Zašto si Me ostavio!"
A Majci:"O ne oplakuj Me ...

II

Magdalena se tukla, ridala,
Učenik drag se skamenio,
A tamo gde je Majka stajala
Ćutke, niko gledati nije smeo.

[zosim]

ZBUNJENOST, 3

Kao što nalaže pristojnost,
Došao si mi, uz osmeh mek
Polulaskavo, poluleno
Poljupcem ruku dotaknu tek -
I zagonetnih, drevnih likova
U mene pogledaše oči...

Dest godina mrenja, krikova
I sve moje besane noći
U tihoj reči se stopilo
I ja sam je rekla - uprazno.
Otišao si, opet je bilo
U duši i pusto i jasno.