Danas me je u krugu Pokrajinske bolnice presreo čopor pasa lutalica. Isti onaj čopor koji nam je pre izvesnog vremena rastrgnuo mačora.
Malo je reći da sam se utronjala od straha.
Strah je najveći neprijatelj...? Kako ostati hrabar kad na tebe reže i keze zube nakostrešeni, pa u tom momentu su mi izgledali kao ogromni mutant vukovi.
Prvo sam se ukopala, rekla:"Zjuu, nećete valjda mene, pa ja volim životinje"međutim kad je jedan od njih počeo opasno da mi se približava i ugrožava moj prostor, izvadila sam suzavac iz džepa, sunula prema njima više od pola i pobegla brzinom svetlosti (koliko je to moguće u mom slučaju).
Ne ponosim se što sam to uradila i posle mi je bilo žao, ali šta da radim, bilo je spašavaj se ko može. Da mi je u tom momentu u džepu bila ruda salame umesto suzavca, verovatno bi problem bio rešen mnogo bezbolnije. Ali ovako...
Da li ste vi imali susrete bliske vrste sa lutalicama?
Baš u takvoj situaciji ste otkrili kojom brzinom ustvari možete da trčite ili ste našli neko drugo rešenje?
Kako rešiti ovaj problem?
Azili, sterilizacija i vraćanje na ulicu? Na sličnoj temi o kućnim ljubimcima se pominje hranjenje, ljubav, maženje... Meni danas baš i nije bilo do maženja.![]()



2lajkova
LinkBack URL
About LinkBacks



međutim kad je jedan od njih počeo opasno da mi se približava i ugrožava moj prostor, izvadila sam suzavac iz džepa, sunula prema njima više od pola i pobegla brzinom svetlosti (koliko je to moguće u mom slučaju).









Citat







.Svi smo ga voleli,deca su ga obožavala,hranila,starala se o njemu,postao je ravnopravni član naše porodice.Nekad se desilo da je pobegao iz dvorišta,al za ćerkicom kad ona ode u školu,dođe do njene škole,i tamo je čeka,dok se ona ne pojavi,nije nikada nikog napao,bio je dobroćudan pas.Ti njegovi izleti van dvorišta dešavali su se dok sam ja na poslu.Dolazim kući jedan dan,a "ljubazna" komšinica me obaveštava,da je šinter,na oči moje ćerke pokupio psa...







