Da li je književnost sama sebi dovoljna, sama na sebe usmerena, ili joj je potrebno nešto izvan, društvena, edukativna, ideološka svrha? Ova dilema postojala je u svim književnim epohama i školama? Postojale su i krajnosti: Platon je govorio da pesništvo treba da ima čisto edukativni karakter, da Homera treba očistiti od scena u kojima su bogovi nezreli, prevrtljivi, a junaci malodušni i krvoločni; na drugoj strani, u novijim vremenima, sve više je zastupljen larpurlartizam.
Na čijoj ste vi strani?
Po mome mišljenju, književno delo treba da ima žaoku, da pecne tamo gde treba, da se pozabavi rešavanjem nekog problema, ne da bude čista egzibicija spisateljskih sposobnosti, ali nisam ni za "politizovanje" dela - ono treba da ima lirsku, neangažovanu crtu, u okviru koje pisac može da se potpuno oslobodi svih stega formalnih i sadržinskih pravila. Delom treba i da se digne glas, ali i ostvari ideal lepote. Možda sam više za angažovanost, ali ni lepota sama po sebi mi nije strana. A vi?




2lajkova
LinkBack URL
About LinkBacks









Citat














