Miroslav Krleža

[memento]

CRNO UMORNO POPODNE

Popodne je danas crno, umorno,
po dvoru pada mrak i plaču modre sjene,
koplje pogleda mog o sive se lomi stijene.

Koplje pogleda mog se lomi o stijene sive,
čađave, crne i tužne, bez perspektive.
Svjetiljka šumi i bolesni ginu glasovi
ptica,
u povorci plaču umorni večernji časovi
i pada tmica.

[DrinChe]

Liječnik kod siromaha

Kratkovidan Gospodin s hladnim mekanim prstima
što hlade kao kamfor topla usjana rebra:
s gumenim cijevima od kaučuka i srebra
pipa znojno meso po stegnu i na krstima.

On ima rukavice od jelenje kože skupe
i njega vani čeka vlastita karuca.
Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca,
sve tajne tijela njemu su prozirne i glupe.

Oprali su pred njim sve stolce i daske poda
te ribahu dugo lavor pepelom i pijeskom;
svjetlucaju čaše svečanim blijeskom,
čitava kuća plaho i oprezno na prstima hoda.

Žena se stidi;dršće u ruci platno grubog ručnika
od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave.
U očima toga stranca sve su stvari kaljave:

on misli na svoje lovačke blistave puške,
na zeca na livadi, na vlagu pasje njuške,
na odmor poslije ručka: stolice od slame,
na drugove, na ruže, perunike, ciklame,
na smješak lutke: mlade u bjelini dame.

[izabelitta]

U agoniji

(Laura)
Znaš li šta je to? To su ulaznice za onaj holandski kvartet pre tri godine. Posle onog koncerta ja sam prvi put došla k tebi, u tvoj stan. To je bilo one noći, kad sam te tako očajno molila za dijete... Holandezi su svirali tog večera nekakav nordijski kvartet. Program sam izgubila, ali se sjećam, u tom nordijskom kvartetu dugo su plakali violina i čelo. Čelo je imalo čovječji glas, a violina je plakala ko žena. Ta su se dva motiva tražila, dugo su se tražila, u svilenom tremolu kantilene. Ta kantilena prati me već tri godine, i ono veče na koncertu ja sam sjedila uz tebe, ja sam tebe tako strašno trebala, ja sam te tražila, i sjećam se, ja sam u trenu i polutami dvorane osjećala tvoje tijelo, tebe, tebe... i nisam mogla da se savladam, ja sam pružila ruku za tobom i pogledala sam te. U onaj momenat, u dvorani, dogodilo se između nas sve što je uopće moglo da se između mene i tebe dogodi. Ti si bio osvjetljen; poludesno od tebe, dva reda pred nama, sjedila je jedna meni sasvim nepoznata žena. Ti si s njom koketirao. Da... sve je to bila samo nijansa, jedna prolazna nijansa, a ta se nijansa rasplinula, ja sam na nju zaboravila, a sad, sad mi je jasno da je to bilo zapravo sve. Onaj tvoj pogled, onaj tvoj pogled u oku tuđe žene, moja kretnja za tobom, to je bilo to! Ja sam htjela onu noć od tebe dijete. Da, ja... ja sam htjela da osetim tvoju ruku, a ti...
Tri su godine odonda prošle, a sve je ostalo isto! A znaš li ti, koja je razlika između mene i tebe? To, da si ti bio moj ozbiljan i iskren doživljaj, a ja tvoj flert. Ja sam htjela da budem majka tvog djeteta, a ti?...I još nešto: znaš li ti tko je kriv, da sam ja htjela Lenbahovu smrt? Ti!...Ti!...Ti!... Daj, molim te, zapali svjetla, ovdje je mračno kao u grobu! Svjetla! Svjetla! Poludjeću u ovoj tami!...

[memento]

MONOLOG GNJILA ČOVJEKA

Suton je, a ja mislim o sebi kako sve moje znači zabunu: začet a nedovršen posao. Znači opsjednutost niskostepenu, klupko gluposti što se zapleće. I sedam godina žvakanja, i gvalju bola u dušniku neprožvakanu. Nedostojno stanje večeras kao što je bilo prije sedam godina i kao što će biti i poslije sedam godina. Suton je, a ja mislim o sebi i o tome kako će se poslije tridesethiljada sutona svjetiljke u gradu isto tako paliti kao što se pale večeras, i kako će život po ovim ulicama šumiti kao večeras što šumi, i netko će biti isto tako snužden kao ja. I njegov će život biti neprožvakana gvalja bola i zabuna i nedovršen posao. Svi mi nosimo zastave, ali su najteže borbe u sutonu kad se osjećaju sakriveni zakoni života kao olovo i kada je teža teška kao grob.

[memento]

PREDVEČERJE

Toranj na zapadnom nebu okrutno crno se koči.
U drvoredu tihom žutih kestenova
ide naša topla sveta Iluzija.
Da li je sfinga i zlatna kopita nosi,
te joj gori munjina u kosi,
i čarape ima svilene?
Oh! Tko to zna?
U drvoredu tihom žutih kestenova
ide sveta naša Iluzija.
Zadnji cvrče cvrčci i mjesec se proljetno smije,
i oblaci srebrno zvone, ko titravi plesači.
Iza obrisa mrkih gradske gomile kuća
kotrlja se nebom zlatni skupocjeni disk.
U srebrnim nitima prska mjesečev zeleni vrisk.

I jedno dijete crven fenjer nosi.

[DrinChe]

Neugodnim vrelom Filipovih novih nemira postala je vlastita njegova majka. Laž je, da je život staraca idila uz odsjajivanje starih politura, prelistavanje uspomena i slatko pričanje u predvečerje uz blagi sjaj mliječno-sjajne svjetiljke. Ova stara žena, koja je prebacila šezdesetu, neobično je mnogo polagala na svoj izgled, neprekidno se promatrala u ogledalu i govorila o "svom dobrom izgledu", kao kakva stara, hirovita djevica. Njeno tijelo bilo je već mekano kao spužva, ali u njenim je žilama još uvijek tekla neshvatljivo žedna krv: ona se tužila na trganje u zglobovima, zamatala se preko noći u flanelne krpe, a po danu kretala se u kostimu od sirove svile i u bijelim haljinama i pod narančastim suncobranom. Iz njenih kostobolnih zglobova, iz tog umornog tijela izbijala je zapravo duboka životna snaga, zanos za doživljavanjem, nadarenost životna: veseliti se sporednim sitnicama, niz elemenata Filipovu temperamentu dalekih i stranih.
Ona je uživala u kupovanju svakovrsne pa i najneznatnije robe: svijeća, rozina, sapuna, čokolade. Ideali njenog života postali su paketi, i kolikogod je to bilo glupo, njoj su s općinskog trga slali iz dućana robu u naročito zamotanim paketima. Ona se veselila izletima kočijom i priređivanju piknika: u društvu s illustrissimusom Liepachom plemenitim Kostanjevečkim i njegovom sestrom udovicom Rekettye de Retyezat Eleonorom, gospođom banskom savjetnikovicom, ta je žena čitavo ljeto aranžirala jedan piknik bedastiji od drugog! Imendani, rođendani, blagdani, i razni crkveni sveci, to su bili temom njene beskrajno sitničave evidencije, i od oltarske slave svetoga Roka kostanjevečkog do turčinske Madone ona je znala za rođendan svakoga sveca i svake svetice. U tih sedamnaest do dvadeset godina, od kada Filip nije poživio s tom ženom, nikada dulje od pet-šest dana, ona se potpuno izmijenila; iz svog prvog djetinjstva Filip se sjećao te žene kao šutljive, mračne, zatvorene, mrke, nepristupačne, koju nešto iznutra grize, koja nosi u sebi svoju tajnu bolest, a preponosna je da bilo kome što prizna.

Blijeda, u crnini, s mirnim voštanim izrazom lica, s molitvenikom u ruci, ona je ustajala na rane jutarnje mise zimi i ljeti jednako ustrajno. Ona je klečala u crkvi okrutno hladno i s tim svojim klečanjem znala je mučiti Filipa do besvijesti. On se dosađivao (osjećao je kako mu se koljena koče od klečanja, kako je hladan kao crkveni kamen, kako je gladan), a ta je žena klečala nijemo i nepomično i gledala preda se ne maknuvši usnom. I u trafici, prodavajući jedno vrijeme sirove, salamu i sardine (za gospodu od kotarskog suda i kotara), ona nije nikada ni jedamput dala Filipu ni jednog zalogaja, ali ga nije uzela ni sama. A sada, u toj kostanjevečkoj kući čitav dan odzvanjao je kotlić sa šlagom, svi su popluni bili ispunjeni guščjim pahuljama, sve je bilo mekano, pojastučeno, zaudaralo je po vaniliji i po mirodijama, i neobično se mnogo polagalo na kvalitet jela; sa sastavljanjem objeda gnjavila je Filipa od jutra do večeri: hoće li kečigu s majonezom ili pečenog ementalera?

PFL

[DrinChe]

PJESMA


Noćas, kad Nevidljiv je Netko iz svijetloga nebeskog krčaga
Lijevao plavu mjesečinu po zvjezdanoj tkanini,
Ja sam na groblju
Pjevao o Sreći.
I krstovi očajno ispružili su ruke.
Mrki, nijemi mramorni krstovi
Pružili su ruke za Srećom...
Bilo je svečano tiho.
Dugi drvoredi i brončane sfinge,
Sve je bilo tiho, mrtvo.
Tek su moje riječi
Ko velike bijele žene
Pjevale na groblju.
U dolu su gasla svijetla,
A modra je mjesečina tekla po zvjezdanoj tkanini.

SRCE


Srce u čovjeku kuca i kao kucaj ure
Iz srca kucaji krvi po krvavim žilama cure.
Od djetinjstva našeg ko nevidljiva sjena
Prati nas naše srce:
Na sprovodu i u zagrljaju žena.
Srce u nama kuca pred zavjesama laži,
U molitve strahu, u stravi na noćnoj straži,
I onda kad smo se peli na tamne drvene stube
Gdje se ljudi za srebrnu škudu ljube.
O, kucaji srca davni,
Pred sjenom Žene, nadstvarne pojave, Ljube,
Kad smo u žensko meso zagrizli svoje zube.
Dobro te čujem, saputniče stari, svjedoče tihih samotnih minuta,
Kada sam s�m sa sobom, a ti se u meni mičeš.
Ti često iz mene iza glasa vičeš
Na tužnom putu našeg križnog puta,
Ti mi se javljaš mudrim polutihim glasom
U grlu, prstu, radosti i suzi,
Kad sjaju svjetla i u mračnoj tuzi
Tvog glasa glas se glasa glasnim glasom.
I tako ćeš jednog predvečerja stati
Pred putokazom našeg posljednjega puta.
Lubanja će moja ispijena, žuta
Ostati bez pratnje što je od početka prati.
Ti ćeš ostati negdje gdje stoji siva nepoznata soba,
A ja ću se odvesti sam bez tebe
Ulicama gradskim do mokroga groba,
A bit će suton: kišno jesenje doba.

[DrinChe]

USPOMENE U NAMA


Pod našim mesom rastu spomena tamni koluti
Ko prstenje pod sočnom korom stabla,
Ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla
Dižemo sliku iz tmine što u nama šuti.
O, kako su duboki zdenci naših slika,
Trajanja, magle, grčeva i plača.
Voda nas živa uspomene jača,
Liječi nas tajna potonulih slika.
Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica,
Zaboravljene sobe, predvečerja kasna,
I javljaju se draga pokojna tiha lica.
I tako sja u nama kružnica zdenca jasna
Ko pladanj srebrn u okviru tmica,
Uspomena prhne iz nas ko splašena ptica.

[DrinChe]

PJESMA U PROLJETNOJ NOĆI


Dolazi proljeće i to se osjeća po treperenju svjetiljaka uličnih i po dubljini prostornoj i po tome što
se tople magle razlijevaju gradskim u licama. Topla je riječna para kao topal d im i plove po njoj
kućerine kao nasukane lađe pogaslih okana; modrikasta topla para kruži oko lađa u horizontalama.
Dolazi proljeće, trudno novim doživljajima i teško kao nogostup žalosti i tuge. Nema u tom proljeću
odjeka vriske kentaurske ni zveka dipala. Nije to proljeće skladno ni veliko kao slike po kojima
djecu podučavaju elementima godišnjih doba. Na slikama školskim orači oru, potoci žubore i laste
kruže oko bijelog okrečenog zvonika. Sve se na tim slikama zbiva po jednostavnom i prostom
zakonu kao što su jednostavne rečenice u dječjim zadaćnicama: snijeg kopni, laste se vraćaju.
Nema svega toga u dolasku ovoga proljeća, i sve je nezgrapno i razbito. Dolazi proljeće kao slijepac
u praznoj ulici. Prazna je ulica i iz daljine čuje se korak, nesiguran i kolebljiv. Po snježnoj
bljuzgavici tapka slijepac, teturajući pijano i teško. Slijepac batinom pipa put i žvačući pogaslu
cigaru smješka se glasno. Crno psetance njuška tragom slijepca i veselo maše repom. A sva su
okna crna i sva vrata su zaključana. Čuje se kako negdje u limenom žlijebu kaplje voda.

ČEŽNJA
Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako
neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da
pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.


NEMIR


Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom
gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama
slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na
moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdjegdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje,
kada se čovjek pere od nemira i roni u tišinu.


MRTVI


Veče je. Gori svjetiljka na stolu zasjenjena, otkucava sat, parketi sjaju i porculan po vitrinama.
Osjeća se u zatvorenoj sobi gibanje među predmetima. Jedna muha zuji i u širokim talasima
razlijeva sjećanje na sunčane podnevne proplanke sa kojih su pucali veliki izgledi. To je hip
večernji kada se javlja misao na mrtve. Oni su prije nas u ovoj sobi živjeli, disali, očekivali događaje,
a danas ih nema. Za ove iste kvake su hvatali, a ovi isti parketi škriputali su pod njinom težinom, a
danas im lica gasnu po fotografijama. Ako su gdjegod ostavili znakove olovkom na papirima, ti znaci
blijede i gasnu. Sve nestaje. U crnoj svili pokopali smo ih i ono je sve blato, a ovdje stoje sobe po
kojima gnjiju mozgovi u polutmini i tupa se čežnja ishlapljuje iz mozgova kao vonj kiseline iz
nepoklopljene zdjele. I te će se moždane zdjele rasplinuti i ishlapiti kao dim i kao ta žalosna misao
na mrtve što se javlja i nestaje. Nitko nema suviše razloga da se raduje.

[zrNce]

O Tamnom Toku Krvi U Nama


Taman je tok krvi pod toplom mrenom mesa,
protjechu mrachne snage svitanja i dani,
kljuchaju nam zzile, ko smolavi vulkani,
i lave ima u svakoj nashoj rani.

Sve disanje je krvi i romon vruceg mesa,
i prostori i noci, sve se mutno dimi,
bujaju nam pluca na kisika plimi,
ko krvavi mjehur krvavoga mesa.

O, shto ce nam u tom smolave blijede luchi,
kad ponornica mrachna u nashoj krvi buci,
tko mozze da jedno od drugoga luchi?
I tako nas strava krvi muchi,
u krvi techemo zzivi, u krvi umiruci.