Poklonite pesmu...

[Lilith_021]

Usamljenje - Herman Hesse

Volim da slusam vetar i kisu i da sam
Lutam unaokolo kroz sumske tople tmine.
Kad oblaci nebom nalete, ja sve njine
Nade bih hteo i sve ciljeve da znam.

Tesim se kad kao putnik u neki tudji stan
Kroz prozor gledam: tiho sav svet taj nepoznati
Posmatram kako zivi i srecan je i pati,
Pa, negledavsi se, sve to odnosim u svoj dan.

Al`nocu, kada zvezde gledaju u moj log
I kad nemilosrdno sude nad mojom glavom,
Zebem u dnu svog bica i posmatram sa stravom
Tudjinu silnu i pustos sred samog srca mog

[vladapera]

Borhes

Danas bih mogao...
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.

Danas bih mogao..
otići daleko...puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.

Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.

Danas bih napokon mogao
probuditi se sretan
kad sam već tebe sanjao
i tvoje usne snom ljubio!

Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan:
za herojski zivot običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smješta povjetarac.
ušuljavši se između zavjesa
nošen mojom željom.
i srebrnom trakom mjeseca!

[Bombica]

Kad zaboraviš nedjelju

Kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i subotom,
A naročito kad zaboraviš nedjelju
Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam, ne znam zasto...
I da ponedjeljak nikada ne dođe!
Kad to zaboraviš, kažem,
I kako si psovao ako bi netko zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce kad bi zvonio telefon,
I kako smo napokon krenuli na nedjeljni ručak;
To jest, kroz dnevnu sobu do stola zamrljanog tintom
Na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom,
I salata, raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladom.
Kažem, kad to zaboraviš
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
I nježno se savili jedno u drugo...
Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me posve zaboravio.

Gwendolyn Brooks

[Bombica]

Neminovno

Neminovno sam te izgubila
u svekolikom pokušaju
da odvojim juče od sutra.
Nisam brojala koliko me je
bolova presrelo
Niti sam sakupila na gomilu
sva uzaludna praštanja.
Ne uspeh da sagledam oči tvoje
do dna
a tako sam ih volela
Neminovno sam te izgubila
Moralo je tako biti
Pa i da se ponovo rodim
izgubila bih te ponovo
u procepu ovog
i onog sveta
u sjaju zvezda u oku mom.
Ako te ikada više sretnem
biće to samo da bih mogla
onako silno
jako
odjednom
da te izgubim.

Ljiljana Vukajlovic

[Lilith_021]

Zivot

Sve to ne zavisi od mene.


Setim se kako bese lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.


I, vidis, to utesi me.


Ne zavisi od mene.


Dosta je da tog dana,
zemlja oko mene zamirise preorana,
ili da oblaci prolete,
malo nize,
pa da me to potrese.


Ne, ne od mene.


Dosta ce biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog
istrci neko ozeblo, tudje, dete
i zagrli me.

Milos Crnjanski

[sati]

Konvencionalni komad

Na mesečini
U ponoć,
Pod lozom
Hotelska stolica.
Sumorno se smešta ispred naslova
Savijenih večernjih novina.

Druga stolica,
Iz para,
Leži na leđima,
Ukrućena kao u bolu,
Pošto je prevrnuta uz ljutit prasak;
I tu do jutra, avaj, mora ostati.

Na terasi
Nema tragova krvi,
Setnog bljeska
Noža, ništa;
Čak ni fino iscepanih parčića pisma
Ni tupog sjaja bačenog prstena.

Još postojane
Na stolu
Dve visoke čaše,
Jedna puna pića,
Posmatraju, kako kroz lozu klizi
I kako drhti, mesec na rubu grebena.

Robert Grejvs

[Lilith_021]

MRTVA LUKA

Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
Čuti će ujutro pjevanje ćuka
I vidjet će umorne lađe.

Brodovi u njoj vječito snivaju
Kako se brodi,
Al' njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.

I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I - stoje.

Dobriša Cesarić

[Bombica]

Nemoj, nemoj ići

Zaboravit treba
Sve što je moguće
Onog koga nema
Vrijeme rastanka
Izgubljeno vrijeme
Treba znati kako
Preboljeti sate
Što ubiti mogu
Udarcima svojim
Samo srce sreće

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Poklonit ću tebi
Svaki biser kiše
Iz onih zemalja
Gdje ni kiše nema
Prokopat ću zemlju
Sve do iza smrti
Da ti skrijem tijelo
Svjetlošću i zlatom
Stvorit ću zemlju
Gdje će ljubav biti
I vladar i zakon
Ti kraljica moja

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Izmislit ću za te
Besmislene riječi
A ti ćes ih znati
Pričat cu ti priču
O zaljubljenima
Sto vidješe svoja
Srca gdje se ljube
Pričat cu ti priču
O onome kralju
Što je davno umro
Jer te nije sreo

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Dešava se često
Da izbije vatra
Iz starog vulkana
Što je davno umro
I, čini se, ima
Izgorjele zemlje
Koja žitom rodi
Bolje nego druga
A kad dodje veče
I upali nebo
Zar se stopit neće
Crveno i crno

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići

Plakat više neću
Govoriti neću
Sakrit ću se negdje
Samo da te gledam
Kako plešeš sretna
Samo da te slušam
Kako pjevaš sretna
I samo ću biti
Sjena tvoje sjene
Sjena tvoga psa

Nemoj, nemoj ići
Nemoj, nemoj ići.
Jacques Brel

[Lilith_021]

Ne kradi mi međuvreme

Na svu sreću, ja ti ne mogu pomoći
i umoran sam od traženja rešenja,
koje je uvek na dohvat naših kratkih ruku.
I prolazi vreme, ruke nam jačaju,
ali ne rastu.

A da zakoračiš?
Ne, ne smeš prva,
a ja ne mogu biti ispred tebe.
Da krenemo skupa?
Ko bi se toga setio?

Ne kradi mi međuvreme,
ako već ne osećaš svoje.
Postaću hladan i promeniću se,
ali kad-tad ću eksplodirati.
Ko će da skuplja parčiće? Ti?
Pa ti ne možeš da me skupiš ni sastavljenog.

Ne kradi mi međuvreme.
Ono nije naše.
Ono je moje.
I nije između nas.
Ono je između mene i mene.

Ne kradi mi međuvreme,
bojim se - upašćeš u njega.
Ne kradi mi sebe od mene,
budalo glupa.
Postaćeš međuvreme
i ostaćeš zauvek sa mnom bez mene.

Nikola Vranjković

[vladapera]

Kahlil Gibran
PROROKOV VRT

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se,
Premda vas mač, skriven medju perima njenim,
Može povrediti. Kad vam progovori, verujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
K'o što severac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti.
Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije
Što trepere na suncu, tako će se spustiti i do vašeg korenja
I protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog, sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila.
Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja.
Samleće vas, do beline.
Umesiće vas, dok ne postanete gipki.
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb
Za svetu Božiju svetkovinu. Sve će vam to ljubav učiniti,
Ne biste li spoznali tajne svoga srca
I u spoznaji toj postali deo srca Života.
Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godišnja doba
Gde ćete se smejati, al' ne punoćom smeha svog
I plakati, al' ne do poslednje suze svoje.
Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.
Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu",
Već: "Ja sam u srcu Božijem."
I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi,
Jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmeriće vaše puteve.
Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani
Što peva svoj milozvuk noći.
Da spoznate bol prevelike nežnosti.
Da vas rani sopstveno poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim
I uputite zahvalniicu za još jedan dan ljubavi;
Da otpočnete u poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu;
Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
I pesmom slavljeničkom na usnama�