Покрећем тему са циљем концетрисања вести о потезима које чини новосадистичка клика како би отргнула Српско Војводство из окриља матице ...
Позивам све родољубе и искрене Војвођане које није срамота што су Срби да се придруже и постављају чланке, или линкове ка чланцима који говоре о опасностима које долазе из Новог Сада.
.....
Vanja Vučenović: NEČUJNO IZDVAJANJE VOJVODINE IZ SRBIJE
Ono što se danas možda slabije ili nedovoljno jasno vidi iz perspektive Beograda i ostatka Srbije, a sve prisutnije je na ovim prostorima – predstavlja ovdašnje veštačko nametanje i sprovođenje opasnog trenda “vojvođanizacije” sveukupnih društveno-političkih prilika. Problem ne bi bio ni izbliza toliko ozbiljan da vojvođanizacija u pomenutom kontekstu nema izraženi antisrpski karakter, kaže u ekskluzivnom intervjuu za magazin “Geopolitika” Vanja Vučenović, glavni urednik internet magazina “Srpska analitika”.
Poštovani gospodine Vučenoviću, kao urednika sajta Srpska analitika, i kao nekoga ko živi u Novom Sadu, zanima nas Vaša stručna ocena, ali i lična impresija o političkom i ekonomskom stanju u Autonomnoj pokrajini Vojvodini?
Nisam sklon da političku i ekonomsku „sliku“ AP Vojvodine posmatram odvojeno od sveobuhvatne slike Srbije koja, složićemo se, nije nimalo sjajna i bajna. Naše građane koji žive u Pokrajini muče identični problemi koji muče građane koji žive u Beogradu, Šumadiji ili, pak, na krajnjem jugu Srbije. Zajednički imenitelji svih tih problema jesu beda, pustoš i besperspektivnost koju je za sobom ostavila dosadašnja vladajuća politička garnitura, a koju su građani potpuno opravdano kaznili na nedavno održanim majskim izborima. S druge strane, nepostojanje ozbiljnog i operativnog plana dosadašnje pokrajinske vlasti kojim bi se poboljšao životni standard građana AP Vojvodine i oživela umiruća vojvođanskih sela ili pokrenula godinama sistematski uništavana „vojvođanska“ poljoprivreda, treba da bude ozbiljan alarm za uzbunu predstojećoj, nadam se odgovornijoj, republičkoj vlasti da se konačno ozbiljno, u okviru svojih nadležnosti i ovlašćenja sveobuhvatno pozabavi „pitanjem Vojvodine“. Kada kažem sveobuhvatno, onda mislim i na potrebu ustavnog i zakonskog obuzdavanja ovdašnje, agresivne i bahate „vojvođanerske“ vladajuće vrhuške od svih daljih pokušaja, koji bi za svoj konačni cilj imali potencijalno izdvajanje AP Vojvodine iz sastava Republike Srbije. Naravno, radi se o složenom fenomenu koji zahteva posebnu elaboraciju.
Postoje mišljenja da se u severnoj srpskoj pokrajini odvijaju podzemni politički procesi tihe secesije. Da li je ta ocena tačna i, ukoliko jeste, kojim argumentima biste Vi mogli da je potkrepite?
Nažalost, moram priznati da ste potpuno u pravu. Ono što se danas možda slabije ili nedovoljno jasno vidi iz perspektive Beograda i ostatka Srbije, a sve prisutnije je na ovim prostorima – predstavlja ovdašnje veštačko nametanje i sprovođenje opasnog trenda „vojvođanizacije“ sveukupnih društveno – političkih prilika. Problem ne bi bio ni izbliza toliko ozbiljan da vojvođanizacija u pomenutom kontekstu nema izražen antisrpski karakter, što kod mnogih nacionalno osvešćenih Srba ovde, potpuno opravdano stvara bojazan od moguće realizacije, na ovim prostorima u različitim oblicima istorijski prisutnih, separatističkih težnji koje neguju i razrađuju pojedine političke i intelektualne grupacije, najčešće sakrivene iza paravana nedodirljivosti i odsustva bilo kakve odgovornosti dosadašnje, u mnogim aspektima problematične Pokrajinske vlasti.
Iako bih lično voleo da nisam u pravu, i da rezultati ozbiljnih istraživanja „vojvođanske“ društveno-političke svakodnevice u okviru Srpske analitike pokazuju drugačije, ali moralna i profesionalna obaveza mi nalaže da upozorim na ono što postaje sve očiglednije, a to je da političko – ekonomska i kulturna politika AP Vojvodine danas zasnovana, dugoročno i proračunato projektovana u pravcu nečujnog izdvajanja ovog prostora iz državnih okvira i zone uticaja Republike Srbije.
Polaznu osnovanost za takvu bojazan nalazim prvenstveno u poprilično problematičnom i u mnogo čemu ustavno neutemeljenom Statutu AP Vojvodine i pratećem Zakonu o utvrđivanju nadležnosti Vojvodine, koji – ukoliko samo malo pažljivije pokušate da proniknete u sam duh tih akata - imaju nedvosmislen „prizvuk“ vešto (o)smišljenog dodeljivanja državnih prerogativa Vojvodini, a u čemu dosadašnja vlast u Beogradu nije videla, ili nije želela da vidi ništa sporno ili nešto što bi u nekoj budućnosti moglo da ima ozbiljne posledice po državno jedinstvo i suverenitet Republike Srbije.
Statut Vojvodine je, često koristim tu slikovitu formulaciju, kao boca iz koje je pušten duh separatizma, koga, kako vreme bude prolazilo, niko više neće moći kontrolisati niti zaustaviti.
S druge strane, paralelno sa normativnim „osokoljivanjem“ separatističkih ambicija, teku i žive aktivnosti delova zvaničnih institucija AP Vojvodine, i raznoraznih „kulturnih“ centara usmerenih ka izgradnji jednog novog, zasebnog i vrlo opasnog „vojvođanskog identiteta“, za šta je angažovan ozbiljan, dobro umrežen i koordiniran političko-medijski aparat Pokrajine sa sve nevladinim organizacijama i „neovisnim“ novinarskim udruženjima.
Istaknutu ulogu u izgradnji i afirmisanju tog „identiteta“ ima ovdašnji „javni servis“ koji danonoćno, putem „meke propagande“ nastoji da potpuno „vojvođanizuje“ sve aspekte društvenog, ekonomskog i kulturnog života, tako da oni ni na koji način ne bi mogli čak ni da podsećaju na širi srpski kontekst. Ne želim da prizivam bilo kakvo zlo, ali primer spolja projektovanog i nasilnog raspada bivše SFRJ jasno pokazuje da realizacija plana destabilizacije jedne države ima svoj početak u sferi propagande i rata dezinformacijama i poluistinama, te kada se stvori pogodan društveni ambijent i „umesi“ podobno javno mnjenje, nije teško proizvesti konflikt koji će koristiti u svrhu ostvarenja odgovarajućih državotvornih ciljeva. Iz tog razloga je – ukoliko imamo u vidu sve prethodno izrečeno – i proces „vojvođanizacije“ potencijalno opasan u nekoj bližoj budućnosti.
Potrebno je napomeniti da je proces „vojvođanizacije“ dugoročan i postepen, te da on nije pitanje samo ovog trenutka, niti je počeo nedavno. On je neke novije „konture“ dobio odredbama Ustava iz 1974. godine, a uspeh ili neuspeh procesa i intenzitet kojim će se razvijati u budućnosti zavisiće pre svega od odlučnosti nove vlasti u Beogradu da mu jednom za svagda stane na put. Iskreno verujem da će volja da se takav proces obuzda biti prisutna u aktivnostima vlade, koja treba da bude formirana u danima koji dolaze.
Na račun „Beograda“ se iz Novog Sada upućuje niz optužbi za navodni „centralizam“, ekonomsku eksploataciju, „Gde su naši novci?“. Koliko su te optužbe utemeljene, i iz kojih političkih centara oni dolaze?
Najlicemernije u proračunatoj psihološko – propagandnoj operaciji aktuelnih vojvođanskih vlastodržaca je to što optužbama tipa „gde su naši novci?“ nastoje da predstave Srbiju građanima koji žive u Vojvodini kao neku tobožnju zlu maćehu koja, navodno, neprestano i besprizorno ekonomski ekspoloatiše i zloupotrebljava nezaštićeno i neuhranjeno „vojvođansko čedo“. Prvo, takve paušalne optužbe nemaju svoje utemeljene niti u Ustavu niti u pratećim zakonima koji jasno regulišu obim učešća AP Vojvodine u budžetu Republike Srbije koje nije ni izbliza tako skromno kako „vojvođaneri“ nastoje prevarno da predstave. S druge strane, pomenuti zagovornici „vojvođanizacije“ uporno izbegavaju da objasne građanima dok dižu svu tu galamu oko „naših novaca“, da se upravo njihovim novcima finansira promocija separatističkih težnji. Nisam posve siguran da su građani dali svoj glas za takvo „ponašanje“ vojvođanskih vlastodržaca. Promoteri vojvođanizacije bi trebalo, pre nego što postave pitanje „gde su naši novci?“, da zavuku ruke u svoje duboke džepove, pa tek onda da pokazuju prstom na neke druge lopove. To je klasično hvatanje na galamu po dobro oprobanom principu „držte lopova!“ Kada je o „vojvođanskim novcima“ reč, nije potrebno ići izvan Novog Sada gde, zapravo, počinju i gde se završavaju svi putevi novca i to: od raskošnih pokrajinskih fondova preko „perionice“ novca zvane Razvojna Banka Vojvodina, pa konačno do džepova vladajuće independističke „vojvođanerske kaste“. Dakle, puno izazova stoji pred novom srpskom vladom u potrazi za odgovorom: gde su i kod koga su završili „naši novci“?
Koliko je u procesima secesije prisutan spoljni faktor, pre svega Nemačka i Mađarska? Stiče se utisak da se paralelno sa procesom secesije odvija i takođe tiha revizija istorije. Kakav je Vaš komentar?
Svakako da su na tekući, dugoročni i puzajući proces separatizma naslonjeni i interesi pojedinih spoljnih centara moći koji, ako mogu tako da kažem, spretno jašu na vetru „vojvođanizacije“. Mnogi iz inostranstva ozbiljno i planski rade na ispravljanju „istorijskih nepravdi“ vezanih za ovaj prostor i na ostvarenju nedosanjanog sna o ponovnom vaskru velike Austrougarske monarhije i danas je javna tajna da je Vojvodina, a posebno Novi Sad kao centar političkih i privrednih aktivnosti Pokrajine, gnezdo obaveštajnih službi okolnih zemalja koje svakodnevno predano rade na podsticanju i prenaglašavanju neke navodne geografske, ekonomske, političke i kulturne posebnosti Vojvodine. Sve to u nekim daljim operativnim fazama trebalo bi da rezultira izgradnjom čvrste svesti o nekoj tobožnjoj samodovoljnosti Vojvodine, kojoj je Srbija ništa drugo do balast kog što pre treba da skine sa svojih pleća. Na tu okolnost buduća republička vlast treba da obrati posebnu pažnju, i koliko je to god moguće obuzda „vojvođanskog duha iz boce“, koji nema nameru da stane u svojoj bahatosti.
Praktično čitav prostor nekadašnje Jugoslavije, a posebno Srbije je od početka devedesetih godina prošlog veka, korišćen kao svojevrsni eksperimentalni poligon na kome su isprobane gotovo sve vrste i oblici nekonvencionalnog i moćnog propagandnog oružja kao neizostavnog elementa mrežnog rata, koje će „Imperija“ nedugo potom, osokoljena uspehom „balkanskog eksperimenta“ koristiti i u regionu Bliskog istoka. Neizostavni element takvog eksperimenta predstavlja i revizija i preobličavanje istorijskih činjenica i izgradnja novih, lažnih nacionalnih, etničkih identiteta i entiteta, a sve u svrhu dezitegracije i rasturanja jedinstvenih državnih zajednica.
Bojim se da danas domašaje takvog zloćudnog eksperimenta možemo da osetimo i na primeru Vojvodine, gde se užurbano – doduše još uvek podzemnim kanalima – deluje u pravcu stvaranja neke izdvojene vojvođanske istorije i duhovnosti, pa se čak i sve više govori o postojanju nekog navodnog istorijskog kontinuiteta i legitimiteta „samostalne vojvođanske države“ kao i o nasušnoj potrebi osnivanja navodne vojvođanske pravoslavne crkve, matice vojvođanske itd.
Podsetiću cenjene čitaoce „Geopolitike“ da se u toku prošlogodišnjeg popisa pojedini vladajući vojvođanski politički krugovi vodili neprestanu, sveobuhvatnu i agresivnu kampanju protiv građana koji žive u Pokrajini, kako bi ih privoleli da se „slobodno“ izjasne kao „vojvođani“, iako je jasno da pomenuta etnička ili nacionalna skupina ne postoji, niti da njeno postojanje ima bilo kakvo naučno ili istorijsko utemelje. Za mudre i dalekovide političke faktore u Beogradu i novoizabranog predsednika Nikolića, takvi postupci moraju da budu dovoljan razlog za blagovremenu reakciju, kako i sever Srbije jednog dana ne bi eventualno doživeo tragični „kosovski scenario“.
Koja je ideološka osnova vojvođanskih autonomaša, i da li ćemo i u Vojvodini videti na delu antisrpsku ideološku sintezu komunizma i zapadnog neoliberalizma?
Dobro ste primetili da je ideološka matrica vojvođanizacije zasnovana na čudnovatom braku komunizma i neoliberalizma, koji je u „vojvođanskoj varijanti“ pretežno antisrpski. Zanimljivo je da taj spoj, koji svoju podlogu crpi, pre svega, u komunističkom ustavu iz 1974. godine, parazitira i razvija se nesmetano kroz „vojvođanske institucije“ neometano, praktično, do današnjih dana. Osim što je izrazito anti – srpski nastrojena, pomenuta sprega je svojom politikom uspela da Pokrajinu – od tobožnje lokomotive razvoja Srbije – pretvori u poslednji vagon u kompoziciji. Poljoprivredni giganti na ovom prostoru su potpuno uništeni i ruinirani, poljoprivreda je na izdisaju i seljaci prepušteni sami sebi, a putevi novca iz raskošnih pokrajinskih fondova su u najvećem delu sumnjivi, nepoznati i i, po pravilu, netransparentni. Mislim da sa punim pravom možemo da postavimo pitanje „gde su naši novci?“
Kako ocenjujete trenutne globalne procese, i odnose snaga u svetu, kao i njihov mogući uticaj na Srbiju i položaj srpskog naroda u celini?
Aktuelni globalni politički i ekonomski procesi vode ka logičnoj potrebi transformacije unipolarnog u multipolarni svet, u kome bi vrlo brzo mogao biti izmenjen i odnos snaga na geopolitičkoj i geoekonomskoj pozornici sveta. Svetska ekonomska kriza i ozbiljno „nagrizanje“ zapadnog neoliberalnog ekonomskog koncepta otvorili su vrata za nove ekonomske “igrače“ i ekonomske „divove“ na svetskoj pozornici kao što su Rusija, Kina, Indija, Brazil bez kojih u nekoj bližoj budućnosti više neće biti moguće donositi odluke od globalnog značaja. Iako je očito da snage globalizma nemaju nameru da se predaju, svet u 2012. godini više nije ni izbliza onako unipolaran pod američkim vođstvom kao što je bio pre samo desetak godina. Svet, koliko god to neverovatno ili nestvarno delovalo ipak doživljava određenu transformaciju. Upravo je u tome šansa budućeg rukovodstva Srbije da mudrom i izbalansiranom politikom zasnovanom na ostvarenju – u poslednjoj deceniji dosta zapostavljenih - srpskih nacionalnih interesa pronađe svoje mesto u moru različitih odnosa koji se danas odvijaju na međunarodnom planu. Za tako nešto potrebna je nacionalno ponosna i osvešćena politička elita koja se više neće poltronski „saginjati“ pred svim tim različitim, nepristojnim zahtevima i ultimatumima koji su do sada u najvećem delu pristizali sa Zapada. Mišljenja sam da je krajnje vreme da naučimo da kažemo i „ne“ kada je to potrebno, kako bi nas konačno počeli uzimati za ozbiljno, kao državu i narod.
Gospodine Vučenoviću, i za Vas pitanje koje postavljamo svim našim sagovornicima, kako ocenjujete trenutno političko i ekonomsko stanje u Srbiji, odnosno stanje nacije?
Ovo je zaista težak period kroz koji prolazimo kao država i kao narod. Teško ekonomsko stanje, neimaština i beda, glad, narastajuća nezaposlenost, sistemska korupcija, nacionalna i otvorena rana zvana Kosovo i Metohija – deo su svakodnevice današnje Srbije. Sa žaljenjem konstatujem da danas plaćamo cehove pogrešne ekonomske i ukupne nacionalne politike vođene prethodnih desetak godina. Što pre pogledamo sebe u ogledalo i prihvatimo tu ogoljenu istinu, lakše ćemo biti u stanju da nastavimo dalje. Srbija je svih ovih godina bezbrižno jahala na lepršavom snu o Evropskoj uniji, sanjarila o nekom tamo dalekom i boljem ružičastom svetu, da bi u 2012. godini došla do bolnog i otrežnjujućeg saznanja da se od snova ne živi, da ružičasto ume da postane i crno, ali i da postoje četiri strane sveta, a ne samo zapad. Pogubni neoliberalni ekonomski koncept koji smo oberučke nekritički prigrlili, život zasnovan na kreditima MMF – a i neprestana zaduživanja uz istovremeno plansko i, pretežno spolja dirigovano devastiranje domaće industrije i proizvodnje – doveli su ovu našu napaćenu i poniženu Srbiju bukvalno do prosjačkog štapa. Neko će morati da odgovara za takvo stanje, pre i ili kasnije. Ne sme da bude zaštićenih i privilegovanih pojedinaca. Svi oni koji su prethodnih godina sa pozicije vlasti svesno uništavali Srbiju, moraju biti najstrože kažnjeni. To se odnosi i na sve one političke faktore koji sprovode pomenute „podzemne procese“ u Vojvodini. Konačno mora da se uvede odgovornost za sve one koji upravljaju državom i poslovima od javnog značaja. U tom smislu, novu srpsku vladu očekuju veliki izazovi sa kojima će morati da se suočimo što pre, ukoliko uopšte pretendujemo da opstanemo u narednih sto godina.
Srbiji nedostaje ozbiljna nacionalna strategija za narednih pedeset godina. I to je nešto u čemu su podbacile srpska intelektualna elita i Srpska akademija nauka. Ali to je nešto na čemu mora da radi i buduća vlast. Ne postoji jasan plan privrednog razvoja države, niti jasno definisani prioriteti kojima se treba voditi u međunarodnim odnosima i spoljnoj politici, ne postoji dugoročni plan za očuvanje Kosovo i Metohije u sastavu Srbije. I to je ono što mene najviše zabrinjava.
S tim u vezi, potrebno je da se konačno, jednom za svagda odredimo prema EU. Izvinite, ali ja nisam sanjar, i potpuno trezveno rezonujem kada je o realnoj i praktičnoj politici reč. Smatram da na Uniju treba da gledamo samo kao na eventualnu stanicu na putu razvoja države i srpskog društva, a ne kao na jedini i isključivi cilj. Jedini cilj i zvezda vodilja moraju da bude preporod posrnule Srbije, sveopšti, duhovni, moralni, ekonomski „vaskrs“ srpskog naroda, ali i svih drugih građana koji žive u našoj zemlji.
Od cele te priče o EU, ostala nam je maglovita kandidatura sa kojom u ovom trenutku možemo malo šta konkretnog da uradimo. Smatram da Srbija ne treba da čeka „EU Godoa“. Najvažnije u ovom trenutku je da celokupnu nacionalnu snagu i potencijal usmerimo ka izgradnji i jačanju Srbije, prevashodno svojim sopstvenima snagama. Kako danas stoje stvari u Evropi, lako je moguće da kroz nekoliko godina članstvo u EU ne bude više nikakva privilegija ili benefit. Jer pravo je pitanje da li će u nekoj bližoj budućnosti uopšte i postojati sve ovo za šta se danas toliko uporno kandidujemo.
(intervju objavljen u 54. broju magazina “Geopolitika”, jul-avgust 2012.)



LinkBack URL
About LinkBacks










Citat










