Artur Rembo

[blueella]

Rođen je 20.listopada 1854. u Charlevilleu. Upoznavši Verlaiena, napušta obitelj i na njegov poziv dolazi u Pariz. Odlazi zatim s njim u London i Bruxelles gdje Verlaine u ljubomorom izazvanoj svađi puca u njega 10. srpnja 1873. Time prestaje njihovo prijateljstvo i počinje rimbaudovo lutanje Evropom i zatim Afrikom, sve do prerane mu smrti, 10. studenog 1891.

MOJE BOEMSTVO

fantazija
Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
Imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
- Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište,
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
Ja ih osluškivah, pustivši da teče
Mojim čelom rosa - sok što snagom vrca,
Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice
Ranjenih mi cipela - stopu pored srca!

[blueella]

PREDOSJEĆAJ

U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.

[blueella]

PRVO VEČE

Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

U moju je fotelju sjela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tijela
Nožice treptahu na tlu.

Pogledah zračak koji bludi
- Iz krošnje leptirasti let -
U njezin smješak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvijet.

Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj grijeh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lijep i surov smijeh.

Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: "Dosta s tim!"
- Tu prvu smjelost dopuštenu
Kaznila smijehom veselim!

Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nježno mi glavu tad okrene:
"Oh! sviđa mi se, sviđa to!

Ali ti moram reći zato..."
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smijeh što znači: da...

Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

[blueella]

Ofelija

I

Valom, gde zvezdani zrcale se snovi,
Bela Ofelija poput krupnog krina
U svom dugom velu polagano plovi...
- Rog trubi smrt srne iz šumskih dubina.
Vec hiljadu leta s duge reke crne
Ona, sablast bela, budi bol i strah,
I ludost joj ljupka, kada vece trne,
Šapuce romansu kroz lahorov dah.
Vetar joj celiva nedra, i od vela
Pravi cvet, ponesen blago niz val snen,
Trske se klanjaju snima bledog cela,
Na rame joj place tužnih vrba sen.
Lokvanji uzdišu pored nje; iz gnezda
Šalje drhtaj krila uspavani žbun;
Tajanstvena pesma lije se sa zvezda
Od cijeg je zlata tamni prostor pun.

II

Ofelijo bleda, o kao sneg lepa!
Da, ti si umrla na toj silnoj vodi!
- Jer su ti vihori iz ledenih stepa
Tihano pricali o gorkoj slobodi;
I jer svaki lahor, splicuci ti kose,
U duh ti sanjarski cudne zvuke toci,
Jer ti glas Prirode srcu otkrio se
U tužaljci stabla, u uzdahu noci;
Jer glas ludih mora, hropac neizmerni,
Smrsko je detinje blage tvoje grudi,
Jer jednoga jutra bledi vitez verni,
Nem, gledaše tebe pogledom što ludi!
Snivaš, jadna Ludo! o nebu, slobodi,
Ljubavi! A sneg si na ognju tog sna,
Rec ti u nepovrat sjaj vizija vodi,
Plave su ti oci ponori bez dna!

III

A Pesnik otkriva da kroz svetlost belu
Sa zvezda, u noci, ti još tražiš cvet
Što ga davno uzbra, i da u svom velu
Na vodi, ko ljiljan, promiceš kroz svet.

[blueella]

Uz muziku

Trgom isjecenim u leje sirote,
Skverom gdje red mori drvece i cvijece,
Sipljiv se gradanin, pod maljem toplote,
U cetvrtak gordom glupošcu razmece.
- Tu vojni orkestar usred parka svira
I valcer njihanjem koporane hvata;
- Tu, u prvom redu, kicoš paradira;
Bilježnik se kaci o visuljke sata;
Rentijer s lornjonom lovi falš-tonove;
Tu nadutog catu vuce krupna dama,
A s njom ide vrijedni vodic za slonove,
Pratilja, s karnerom divnim ko reklama.
Tu umirovljeni bakalin na klupi
Džara štapom pijesak i ozbiljno zbori
O sveopcem stanju; zatim burmut kupi
Po srebru, pa opet ugovore kori...
Tu katkad Flamanac na klupi raširi
Burag, gdjeno više no u bacvu stane,
I svoju lulicu, iz koje mu viri
Krijumcaren duvan, sladi natenane.
Tu se parkom keze probisvjeti divni;
Jer od trube raste u srcu toplota,
Mirisav ko ruža, tu redov naivni
Bebu nježno milki, dadilju da smota...
- Ja pratim, razdrljen, stazama u sjeni
Živahne curice, a one to znaju,
Pa se glasno smiju i okrecu k meni,
A drske im tajne iz ociju sjaju.
Cutljivo ih pratim, a pogled mi hvata
Sve što kriju nakit i vitica smeda,
Pa lutam pod bluzu, do bijeloga vrata
I oblih ramena, božanstvenih leda.
Cizmice im svucem i carape brže...
- Docaravši tijelo u zanosu plovim.
One tiho šapcu, za smješnog me drže...
- A ja im žestokom željom usne lovim...

[blueella]

Zateceni

Tamni u snijegu i u magli,
Petoro malih su se sagli
Nad okno što se kresi,
S guzama uvis, i - o jade! -
Oci im divni prizor slade
Dok Pekar kruh mijesi.
Motre ga kako tijesto sivo
Obrce, pa ga gurne živo
U rupu što se žari,
I cuju - dobri kruh se pece,
Sa Pekarovih usta tece
Nekakav napjev stari.
Tu šcucureni, ne micu se,
Dah sa okna udišu u se,
Ko miris toplih grudi,
Dok se zbog nekog nocnog slavlja
Pletenica od kruh spravlja
Pred pogledom što žudi,
Dok pod gredama što se dime
Mirisna kora cvrci rime
S popcima raspjevanim,
Pred rupom tom gdje život diše
Ne vide svoje rite više
Ocima zacaranim.
O, svaki sniva kako jede,
Isusi jadni što se lede -
Pa ipak se tu kupe
Da stisnu ružicaste njuške
Uz rešetke i, potrbuške,
Da mumlaju kroz rupe,
Otupjeli, i tu se mole,
Sagnuti tako snažno dole
Ka nebu odškrinutom,
Da pucaju im bjedne hlace
I košulje im se izvlace
U zimskom vjetru ljutom.

[blueella]

Zlo

Dok zvižde crveni ispljuvci karteca,
Kroz modrinu neba, dok citave cete,
Skerletne, zelene, kosi ratna seca,
Kraj Kralja cijih su rugalica mete,
Dok strašna ludila bezbroj ljudi melju,
Cineci brda što dime se ... - O leto!
O jadni mrtvi, u travi, u veselju
Prirode koja vas jednom stvori sveto!
Postoji Bog što se smeje sa oltara
U cvecu, tamjanu, kaležu od zlata,
Kog hosane njišu pa ga dremež hvata,
A bude ga majke koje bol obara,
Kad mu, u suzama i pod crnim šalom,
Krupan groš pružaju u svom rupcu malom.

[blueella]

San za zimu

Njoj

U ružicasti vagon sa plavim jastucima
Sešcemo, zimi, pa na put!
Bice nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivace svaki dremljiv kut.
Sklopiceš tada oci, da ne vidiš kroz prozor
Sav cudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad ce ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sicušni poljubac vratom ce tvojim vešto
Potrcati, ko pauk lud...
Rekavši: "Traži", ti ceš prignuti glavu k meni;
I tražicemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona ce da skita svud...
U vagonu, 7. oktobra 70.

[blueella]

Gavrani

Gospode, kad se livada sledi,
Kad angelusi svi odzvone
Nad zaseokom koji klone,
Na prirodu, gde cvece bledi,
Sruši s nebesa jata nova
Dragih i divnih gavranova.
Armijo cudna okrutnog krika,
Na gnezda vam huje bure ljute!
Vi, uzduž reka koje se žute,
Kraj kalvarija mucenika,
Na jarku, grani što se trese,
Raspršite se, skupite se!
Nad Francuskom, nad svakim poljem
S prekjucerašnjom žetvom smrti,
Nek vam se zimsko kolo vrti,
Da zamisle se ljudi bolje!
Izvikuj dužnost u svako doba,
O crna ptico, vesnice groba!
Ali, Gospode, na jarbolima
Hrašca u opcinjenoj noci
Nek majska ptica pesmu toci
Za svakog ko u šumskim dnima
Bez buducnosti prikovan leži
U travi iz koje niko ne beži.

[blueella]

Faunova glava

U zelenom lisju, škrilji s mrljom zlata,
U lisju kroz koje plovi treptaj blag,
Gde u divnom cvecu san poljupce hvata,
Rasparavši živo taj prekrasni sag,
Unezveren faun širi svetle oci
I belim zubima grize crven cvet,
A s krvavosmede usne mu se toci,
Kao staro vino, smeh u šumski splet.
I kad je pobego poput veverice,
Smeh mu još treperi sa listova svih,
A zlatni Poljubac Šume, što od ptice
Bio se prepao, opet biva tih.