Federico García Lorca (Federiko Garsija Lorka)

[blueella]

Federico García Lorca
(1898-1936)

lorka.JPG

GARCIA LORCA [gars'ia l'orka], Federico, španj. pjesnik i dramatičar; r. 15. VI 1899. u Fuentevaqueros, Andaluzija, u. 19. VIII 1936. u Granadi. Studira književnost i pravo; ujedno pokazuje živ interes za muziku, slikarstvo i kaz. umjetnost. God. 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvijenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas (Knjiga pjesama). Renome stječe zbirkom Canciones (Pjesme, 1927) i patriotskim komadom Mariana Pineda. God. 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španj. lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope de Vega, i blistavu raskoš Gongorina jezika). God. 1930. održava niz predavanja u SAD. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku (1940), u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je ambulantne kaz. trupe Barraca, koja obilazi sve španj. pokrajine igrajući djela španj. klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderen,Cervantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište: Don Cristobalovo malo kazalište (1928 ); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perlimplina i Belise u njihovu vrtu; Dona Rosita neudata (1935); vrhunac njegova dramskog stvaranja predstavlja trilogija: Bodas de sangre (Krvava svadba, 1933); Yerma (1934); La Casa de Bernarda Alba (Dom Bernarde Albe, 1936). U spomen svoga prijatelja (torera) piše tužaljkuLianto por Ignacio Sanchez Mejias (1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i strijeljali pripadnici Francove civilne garde. G. L. jedan je od najvećih španj. lirika uopće. U španj. poeziju svoga vremena, zajedno s ostalim pjesnicima, on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. 'Andaluzijski slavuj' skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.

[blueella]

A POSLIJE

Iščezavaju
labirinti
što ih vrijeme stvara.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iščezava
srce,
izvor želja.

(Samo pustoš
ostaje.)

Iluzija zore
i poljupci,
sve iščezava.

Samo pustoš
ostaje.
Pustoš
valovita.

[blueella]

IZLAZAK MJESECA

Kad mjesec izlazi,
zvona nestaju,
a javljaju se staze
neprohodne.

Kad mjesec izlazi,
more prekriva zemlju,
a srce se osjeća
otok u beskraju.

Nitko ne jede naranče
pod punim mjesecom.
A treba jesti voće
zeleno i hladno.

Kad mjesec izlazi
sa sto jednakih lica,
srebrni novčići
u džepu jecaju.

[blueella]

OPROŠTAJ

Umrem li,
ostavite balkon otvoren.

Dijete naranče jede.
(Vidim sa svog balkona)

Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li,
ostavite balkon otvoren!

[blueella]

PJESNIK MOLI SVOJU LJUBAV DA MU PIŠE

Ljubavi moje krvi, smrti živa, nijema,
zalud očekujem riječ pisanu tvoju
i mislim s cvijetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna,
ne poznaje sjenu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost odp opotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.

No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.

Stog riječma ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše vječnoj pomrčini.

[blueella]

NARCIS

Narcise.
Tvoj miris
i dno reke mirne.

Zelim da uz tebe budem,
cvete ljubavi,
narcise.

Setnim ti okom kruze
vali i zaspale ribe,
Ocima mojim
leptiri i tice.

Ti majusan a ja velik.
Cvete ljubavi,
narcise.

Na miru ne ostavljaju
ljiljane, andjeoski bele,
ogledalo sto ogleda
zanose nam iste.

Moj bol
i sustinu bola.
Narcise?

[blueella]

Devojcica i mesec
(mojoj sestri Izebeli)

Veče pevusi

snivaljku narandzama.

Sestrica peva:

zemlja je narandza!

Proplaka luna:

Htela bih i ja

da budem narandza!

Zalud si samo rumenila lice!

Od tebe ne bi moglo biti,

draga moja,

čak ni limunče!

Jako mi je zao!

[blueella]

ŽELJA

Samo tvoje toplo srce,
i ništa vise.
Moj raj je polje
bez slavuja
i lire,
s jednom skromnom rijekom
i malenim vrutkom.

Bez ostruge vjetra
u hvojama,
bez zvijezde što bi htjela
listom biti.

Golema svjetlost
koja bi bila
krijesnica
druge svjetlosti,
u nekom polju
skrhanih pogleda.

Čisti počinak
i tamo cjelovi naši,
zvonki madeži jeke
rastvorili bi se
u daljini.

I tvoje toplo srce,
i ništa više.

[blueella]

NOCAS BIH MOGAO NAPISATI STIHOVE


Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Napisati, na primjer:
"Noc je posuta zvijezdama,
Trepere modre zvijezde u daljini.
Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva."

Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Volio sam je,
a ponekad je ona i mene voljela.
U nocima kao ova bila je u mom narucju.
Ljubih je, koliko puta,
Ispod beskrajnog neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je voljeo.
Kako da ne volim njene
Velike nepomicne oci.
Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Misliti da je nemam,
osjecati da sam je izgubio.

Slusati noc beskrajnu,
jos mnogo duzu bez nje.
I stih pada na dusu kao rosa na pasnjak.
Nije vazno sto je moja ljubav ne sacuva.
Noc je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Dusa je moja nesretna sto ju je izgubila
Kao da je zeli pribliziti moj pogled je trazi.
Srce je moje trazi, a ona nije uza me.
Ista noc u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, sigurno,
ali koliko sam voljeo!
Moj glas je trazio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripasce drugome.
Ko prije mojih poljubaca.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista,
no mozda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug!
I jer sam je u nocima poput ove
drzao u narucju,
dusa je moja nesretna sto ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pisem.

[blueella]

NOKTURNO



Strahujem stalno
od suva lisca
i od livada
kad pada rosa.
Idem da spavam;
ne prenes li me,
srcem cu biti
kraj tebe skoncan.

Sta iz daljine
to jeci? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!

Stavih ti nisku
alema zore.
Sto ostavljas me
sred puta toga?
Udaljis li se,
tuzice tica,
i vina nece dati loza.

Sta iz daljine
to jeci? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!

Da l ikad znade,
sfingo od snega,
koliko silno
tih praskozorja
voleo bih te,
kad pljusti kisa
i s grana ruse
gnezda se trosna.

Sta iz daljine
to jeci? Ljubav.
Vetar po oknu,
ljubavi moja!