VESNA ACEVSKA: Dvanaest pesama
S makedonskog na srpski prepevao Jovica Đurđić

PSALM

Gospode, oče naš,
kako je kod kuće,
u rajskom vrtu
pod nebeskim svodom?
Dozrevaju li plodovi
na Svetom drvetu?

Ovde, u prognanstvu,
zemlja je plava kao narandža*,
jezero uspavana pastrmka
njihana nežno u blagom snu,
smokve su otvorile pupoljke svoje**
loze su prebacile otežale vence***
nad uzdignutim senama govora,
duva južni vetar donoseći ljubav,
roneći kapi biserne i crne,
njihova se smrznuta senka topi
i zvoni na mesečeovom vitkom luku.

Sada ovde, u tvoj hram,
donosim plodove iz mog vrta,
zrele i jedre stihovane jezgre,
nerazjašnjene od nezasitne sujete.

Hoćeš li ih blagosloviti, Gospode,
oče njihov i naš?

* Zemlja je plava kao narandža stih iz pesme Ludilo i ljubav od Pola Elijara
** smokve su otvorile pupoljke svoje stih iz Pesme nad pesmama
*** loze su prebacile otežale vence aluzija na stihove Prebacila se kupina/preko visoka planina iz makedonske narodne pesme (516.) iz Zbornika Miladinovci


TAMNO MESTO*

Sišla sam unutra. Unutra je tamno mesto.
Kelija za tihovanje-stihovanje.
Svetlost je voštani isečak mračka
mekano se topi tačka po tačka.
Zadnji plamen baca zlatna zrna,
razigrane srne u tišini-srmi.

Sišao sam unutra. Unutra je tiho mesto.
Kelija za tihovanje-stihovanje.
Tišina je duboka mukla-jama
sve se uronjava u sebe sama.
Muk je slepa, neprozirna belina,
odrezani deo, tamna mesečina.

Sišao sam unutra. Unutra je svetlo mesto.
Kelija za tihovanje-stihovanje.
Stihovi su strahovi tamnine,
odvučeni od goropadne lavine.
Mrak je gust i iznutra vri,
ognjena lava prska i zri.

Sišao sam unutra. Unutra je tamno mesto...

* Naslov pesme Slaveta Đorđa Dimoskog, koja započinje stihom: Sišao sam unutra. Dole je tamno mesto...


ZAVIJUTAK*

Događa se tako

da zalaje hrt u daljini,
da zatrubi lađa u širini,
da doleti pero iz visine
da odskoči riba iz dubine.

Događa se neprekidno

da se potkida tišina,
da se raspara po šavovima,
da se pocepa na rukavima
i sasvim da se podere
na oštrim zavojima planete.

Događa se
da sunce sa zlatnim repom
prikrije crni zavoj.


*Naslov je uzet kao dijalog sa istoimenom pesmom Branka Cvetoskog

NOĆ

Eh noć. Gladna, pusta noć.
Crni veo preko crnih zenica
pred usijanim zračnim strelama,
postrojenim da pokose dan.
Svaki dan. Eh dan. Crni dan.

Odbrojavanje se odbija
od elastičnih membrana
i zgušnjava u zvučni jarbol.
Noć je crna gusarska zastava
na grabljivoj svemirskoj galiji,
koja plovi niz tihi okean
pun blistavih oblika
u neotvorenim kovčezima.

Eh noć. Gluva, teška noć.
Ali ništa se ne budi
dok se ne probudi govor.*

*Citat iz pesme Unutrašnji predeo iz istoimene knjige Mateje Matevskog


VREME JE GIGANTSKI MAMUT
A JA SAM JA

Vreme je gigantski mamut
a ja sam jastreb,
ja sam ja*.

Letim sam sa vekovima
letim od stvaranja
prvog jastreba,
letim visoko
i sve više,
prelećem kontinente,
ali ne mogu još uvek
svojim žutim okom
da progutam
titanskog sina.

Ja sam jastreb,
ja sam ja.
Vreme je gigantski mamut,
pridigne li se
bezdušno gazi.

* Stihovi iz šamaske pesme kalifornijskih i indijanskih plemena


PREDAJA SIMBOLA


Svetlost, stablo, sena. Scena.

Svetlost je oblila stablo.
Sena se zgusnula i uvukla pod koren.
Lišće podiglo uvenule kapke.
Plodovi otežali od meda i zrelosti.
Uzvisilo se Drvo spoznaје
u nedokučivom snu svemira.

Senka se iskrade ispod korena,
svuče šarenu košuljicu
i zmijasto obavi se oko stabla.
Lišće spusti svoje trepavice.
Sakriše se plodovi u zaspalom semenu.
Drvo spoznaje uvuklo se u sebe
i spava u tajnim korenima svemira.

Simboli, nemirne skitnice
s mnogo života i noževa,
zaključani su jezičnim katancima
i niko ne može mesečariti.

Kome predaješ katance, oče?
Kome simbole?*


SVETI RUČAK



Doneli su mi dvanaest riba,
dvanaest rečnih vila,
dvanaest tihih kaluđerica,
dvanest smernih apostola
zavetovanih na ćutanje.
Hristosu su bile dovoljne tri
(ili Svetom Trojstvu?)
da nahrani vernike,
pre nego što su ga ovenčali
svetom krunom od trnja,
a ja sa dvanaest ne mogu
da nahranim domaće.
Ribe, sa ognjenim vencem,
zaigrale su vrišteći ples,
a ja ih gledam podrugljivo,
kao moćni Rim,
koji jede svoje podanike,
nesvestan da će ga iznutra


TAJ EHO


Taj stalni eho
u sterilnoj praznini
po kojoj šibaju elektroni;
krckanje starih planeta
po stazama kružne orbite;
cviljenje progutane vode
pritisnute niz oštre škrge;
njihanje vlati trave*
što seku suvi vazduh;
treptaji zlatorunog ovna,
ovenčanog pred žrtvenikom u krvi;
sve to
i još mnogo
čudesnih tonova i zvukova,
skrivenih nota u crni frak,
sleteli s notnih linija
iza nevidljive crte
iza koje samo Bog čuje,
sva ta lelujavu tama,
pretočena u ritmičke oktave,
pripitomljen je piton na sceni,
koji se klanja duboko
usred nezavršenog pljeska
u punačkom beskraju.


*Aluzija na Vitmenove Vlati trave


TAJNA VEČERA

Sviće dan na nebeskom luku.
Vetar plevi sunčanu slamu
i odvlači je za obližnja brda,
pored umornih stada.

Sazreva mrak nad zemljom,
klijaju crna lanena zrna,
pune kadifaste gredice.
Zvezdana nebrojena jata
svu noć kljuju crno žito.

Na mesečevim rogovima visi
krvavo široko platno
s mrvama tajne večere.


HAJDE U LOV*


Hajde u svet, svetao i taman,
otvorenu, šumovitu, mudru knjigu,
hajde da listamo list po list
do prazne stranice-stanice;
hajde neka stegne mraz maglovit
i neka poteku potoci-misli
sa srmenim pastrmkama u brzacima;
zora je spremna za zeleni beg,
planina pase zvezdanu plevu,
mesec kobac vreba iz visine,
dan pelikan nad jezerom kruži;
hajde u lov niz bučni potok,
po nestvarne ribe s rujnim pegama,
hajde da bacimo kuvanu pšenicu
i udice sa čvorovima zagonetnim,
sa šarenim mamcima na svilenom koncu
za pesmu u grlu što uzima dah.



*Poetska igra sa izrazom i ritmom karakterističnim za jednu vrstu makedonske narodne pesme. Udica u pesmi je drenov štap za koji se hvata kritičar.


BURA
Biljani

Zalutali u plavi san,*
kraj aleja vodenih visibaba,
niz neravno polje
procvalih perunika iz pene,
vučeni snažnim strujama,
čamci i plivači
bespogovorno ležu
na peščano dno
gonjeni bičevima od bisera.

Izvučeni na obalu,
ostaci iz vode
izdišu tiho
u udubljenjima
na peščanom sprudu,
pored raskidanih perjanica
sivih i zelenih algi,
kraj mrtvih tela
nemirnih snova,
nad kojim zgašnjavaju
raznobojni vilini konjici**
zahvaćeni burom
naše svakodnevice,
govorom gromoglasnim.

*Aluzija na pesmu Legenda za kvart Lindita Ahmetija.
**Vilin konjic, čiji život traje jedan dan.


DOZIVANJE*

Vene lišće u vrtu.
Rubinasti, zlatno-kafeni
ugasli plamenovi na travi,
odronjene ljuske jeseni...
Skupljam ih na središnje mesto,
u stolisni kup nalik humci,
nad kojim sam zvezda mramorna.
Širim ruke, grane bez lišća,
bez slavuja sa grlima raspevanim...

Stup toplote se izvija u vis,
iz mog istančanog vlažnog uzdaha,
spletenog sa gnjilim isparavanjima...

Nebo postaje grlo slavuja*,
oblaci sivi - perjasta krila.

*Naslov pesme Radovana Pavlovskog; citirani stih je iz istoimene pesme,ovde povod za lirski dijalog


S makedonskog na srpski prepevao Jovica Đurđić