Običan, isti kao oni raniji, možda samo malo umorniji, nedorečeniji. A možda i ne. Možda veseo skroz.Tek, pozdravili ste se najobičnije, ili poljubili, rekli "ciao, vidimo se", otišli. I mislili da ćete se videti ponovo (jeste li mislili? ma da, jeste, jer, i ako se sve rastezalo, mislili ste, da..). I samo, u nekom trenutku - jer vreme je, osim toga što je kvalitativna, po svojoj najpovršnijoj, a opet suštinskoj definiciji kvantitativna kategorija - samo ste u nekom trenutku znali da je vaš prethodni susret bio vaš poslednji susret (da se razumemo, ne računam moguće SMS-ove, čak telefonske pozive, mislim na ono kada ste ćeretali i ćutali zajedno).
Opišite neki svoj poslednji, naknadno spoznat poslednji susret. Jesu li i vaši "obični" kao i moji? Jeste li posle svega prevrtali u glavi rečenice, jeste li se trudili da se setite kako je toga dana on(a) izgledao(la)? I upisujete li retrogradno nagoveštaje koji su vam govorili da se više nećete videti? Ili su ti nagoveštaji već postojali? I šta ste mogli da kažete, kakav pokret rukom je trebalo da učinite, jeste li se okrenuli da ga/je pogledate dok odlazi (patetično je razmišljati o tome "šta bi bilo da je bilo", pa šta ako je patetično)?
"Obični" poslednji susreti. O njima razmišljam.
by Zelda
...tema nije moja...jednom, jedna čarobna devojčica je razmišljala ovako...noćas, razmišljam o njoj...i o poslednjim susretima...