VODICE
Retko ko od nas u prolazu nije zapazio neku vodicu; na nekoj čak i vode pio, neku na slikama video a da nije ni znao o čemu se radi.
Vozeći se vojvođanskim putevima ponekad sam pored njih zapazio omanju 'kućicu'. Nedavno sam počeo da na njih obraćam pažnju i da ih slikam. Ustanovio sam da se radi i kapelama iznad ili pored bunara ili izvora i da imaju ime VODICE. Malo sam pročeprkao po literaturi i shvatio da zaslužuju svoju temu na ovom forumu.
I ja, dok se pre godinu-dve nisam zainteresovao, o vodicama nisam praktično ništa znao.
Dobra, zdrava pitka voda posebno je imala veliki značaj u Panonskoj niziji. Pretežno ritsko zemljište u prošlosti nije obilovalo zdravim pitkim vodama u svim periodima godine. Stoga je bilo sasvim racionalno da se uvek zdrava pitka voda ceni i poštuje kao uslov za formiranje i opstanak naselja.
Uz to, ljudi su iskustveno saznavali da neke vode imaju i lekovita svojstva. Lekovitost vode uz nepostojanje lekova u današnjem obliku i rasprostranjenosti, davali su takvim vodama poseban značaj a glas o njihovoj delotvornosti se širio.
Vremenom su uz ove sasvim racionalne, svetovne razloge za poštovanje zdravih voda, njihovo poštovanje spojilo sa religijskim osećanjima. Tako su vodice – bunari i izvori zdrave i isceljujuće vode – prerasle u kultna religijska mesta.
O vodicama sam najviše saznao, nakon štp sam već izvestan broj vodica pronašao, iz knjige Mirjane Đekić ‘VODICE U VOJVODINI’. Evo uvodnih delova iz te knjige:
‘’Verovanje u lekovitu i isceliteljsku moć vode je vrlo staro. Pojavljuje se kod starih Rimljana. Kult vode deo je mitologije starih Slovena. Još je Prokopije u VI veku zabeležio da Sloveni obožavaju reke i nimfe. Vile imaju proročki dar i leče bolesne. Izvori nazvani vilinom vodom su lekoviti; s druge strane, vile uništavaju one koji mute njihove izvore ili zahvataju vodu bez njihovog znanja.
Stari Sloveni su se pročišćavali molitvom, pranjem i umivanjem u "čistoj vodi živoj". Umivanjem su se molili za čistotu duše i svog tela. Te molitve je, po njihovom verovanju, ustanovio sam Svarog. Nisu imali određena mesta za molitvu, pa su se Sloveni molili "pred kladencima i izvorima gde je živa voda tekla".
‘’Verovanja u isceliteljsku moć vode imali su potporu i u zvaničnom učenju crkve. Isceljenje slepih dovođeno je u vezu sa navodom iz Jevanđelja po Jovanu, o tome kako je Hrist podario vid slepom od rođenja: "I reče mu: Idi, umi se u banji Siloamskoj. Otide, dakle, i umi se, i dođe gledajući".
‘’Na razvoj vodica uticala je i oficijelna medicina. Još krajem XVIII veka austrijska država počela sa zakonskim uređivanjem zdravstva, izdavanjem brojnih zakona. Bolesnike su i tada, kao i kasnije, lečile mnoge vidarice, vračare i mali broj lekara. Obaveza da svako ima lekara, odnosno babicu, postoji od početka XIX veka.''
‘’Na povezanost narodnih verovanja sa crkvenim učenjem, odnosno narodnog kulta sa pobožnošću, od XVII veka utiče jačanje kulta Bogorodičinih čudotvornih izvora. Obnavljanje carigradskog manastira "Bogorodica - izvor života" bilo je povod za uobličavanje likovne predstave vezane za nastanak tog kulta. U Karlovačkoj mitropoliji se istoimena ikona prihvata kao čudotvorna već nakon seobe 1690. godine.’’
‘’Duhovni regulament Petra Velikog, koji je za ruskog cara sastavio Teofan Prokopovič 1721, uticao je na propisivanje poštovanja vodica u Karlovačkoj mitropoloji. Upravo je poštovanje lokalnih izvora, uz čudotvorne ikone, narodna pobožnost koja je izdvojena od svih ostalih prilikom davanja uputstava episkopima kako da se ponašaju i na šta da obrate pažnju prilikom obilaska svojih episkopija.
Insistiranje na tome ukazuje na raširenost kulta vode i njegovu povezanost sa kultom čudotvornih ikona. U to doba dolazi do gušenja nekanonizovanih vodica i narodnih verovanja, jer su kazne za prekršioce bile veoma stroge.
U skladu sa tendencijama da se narodne pobožnosti podvedu pod učenje crkve, mitropolit Pavle Nenadović je prilikom posete fruškogorskih manastira osvetio isceliteljsku fenečku vodicu. Građenjem kapele na Dobroj vodi u Dalju, 1758. godine, mitropolit Pavle Nenadović utiče na to da se razvoj vodica od polovine XVIII veka odvija u dva pravca. Jedan je i dalje vezan za narodna verovanja - na vodicama se nalaze izvori, bunari, česme, nadstrešnice i kapele skromnog graditeljskog izraza. Pod uticajem crkve, u XVIII veku kapele se posvećuju Bogorodici, a kasnije i ličnim svetiteljima. Drugi pravac dao je značajnije graditeljske forme.’’
‘’Narodna verovanja o isceliteljskim vodama, na koje se najčešće odlazilo po savetu vračara, našla su se pod udarom racionalističkih reformi. Da bi opovrgla ili dokazala lekovitost ovih istočnika, nauka se već krajem XVIII veka počela baviti njihovom hemijskom analizama.’’
‘’Nakon bune 1848/49. godine, kao reakcija na sve rašireniji nazarenski pokret, organizuju se i pobožni, ili bogomoljci. Članovi tzv. bogomoljačkog pokreta okupljali su se nedeljom i praznicima, najpre po domovima pojedinaca, a potom i u javnim zgradama i crkvama. Tamo su se molili Bogu, pevali pobožne pesme, vodili bogougodne razgovore, čitali knjige pobožnog sadržaja. Redovno su odlazili, ponekad pravim karavanima, u manastire i na vodice.’’
A i nešto iz novinskog teksta:
''ČUDOTVORNI VOJVOĐANSKI IZVORI I BUNARI OSKRNAVLJENI I U KOROV ZARASLI
Eliksiri skriveni među oranicama
Više od 400 vodica bilo je nekad u Vojvodini i hodočastili su ih bolesnici i nevoljnici svih nacija i vera. Katoličke su posvećivane blaženoj devici Mariji, a pravoslavne različitim hrišćanskim praznicima. Imale su i svoje kapele sa zvonom, koje je trebalo otera grad i spasi useve.
Osim manastira i crkava, imaju hrišćanski vernici još jednu vrstu svetilišta - vodice, u narodu poznate kao lekoviti, čudotvorni izvori i bunari. O vodicama je pisao, među ostalima, etnolog i profesor južnoslovenskih jezika Borislav Milošević iz Bačke Palanke, u knjizi “Palanka na Dunavu”. Tvrdi da je još od paganskog vremena voda nezaobilazna u magijsko-religijskim kultovima mnogih naroda.
- Tek je hrišćanstvo reduciralo stare običaje vezane za vodu i prilagodilo ju je svojoj bogoslužbenoj upotrebi - kaže Milošević. - Ovih svetilišta, kao što su bunari ili vodice, u čiju isceliteljsku moć ljudi veruju, u Vojvodini ima oko 400. Imaju ih i pravoslavci i katolici. Ta kultna mesta posećuju i vernici i bolesnici.
Kod pravoslavaca nastala su od XVII do tridesetih godina XX veka, a kod katolika od XVIII do dvadesetih godina prošlog stoleća. Sve katoličke vodice su posvećene blaženoj devici Mariji, a pravoslavne različitim praznicima, a posećivali su ih bolesnici različite nacionalne i verske pripadnosti.
Vodice su najčešće obeležene manjim crkvama, zavetnim kapelama ili imaju samo bunar i krst. U prošlosti, pravoslavne vodice koje su imale kapele, imale su i zvono, da bi rasteralo gradonosne oblake, i zbog toga su imale i funkciju očuvanja poljskih useva, voćnjaka i vinograda. Katolici su se kraj vodica obično molili i obraćali za pomoć Gospi, blaženoj devici Mariji, iz ličnih razloga. Obredi su počinjali uoči praznika, večernjem i bdenijem, a na sam praznični dan bila je litija, a kod katolika procesija.''
(Gornji tekst je izvod iz članka Miloša Sudžuma iz lista Dnevnik od 4. oktobra 2005.)
Poslednjih godina mnoge se vodice obnavljaju a grade se i nove kapele.
Koliko sam ja mogao da zaključim iz onoga što sam video, kapele su vrlo skromno opremljene. Uglavnom su to ikone, kandila ili komadi nameštaja iz kuća meštana koji su ih doneli da se kapela opremi. No, ima i nekoliko vodica na kojoma su to pravi manji hramovi.
I još nešto: meštani ove bunare i izvore često nazivaju vodice tj. imenica ima smo oblik za množinu (pluralija tantum) a i akcenat je neuobičajen za mene, tj. dugouzlani (nadam se da sam dobro definisao, pošto mi nauka o jeziku nije nikada bila posebno bliska).