KOJOT (Canis Latrans)


Latinsko ime kojota znači "pas koji laje" a reč koju mi koristimo potiče od reči kojotl iz jezika meksičkih starosedelaca iz plemena Nahuatl. Kojot pripada familiji Canidae [kao i domaći pas, vuk, lisica, dingo, šakal, itd] i spada u najbrže trkače među njima. Težine do 20 kg, on bez napora dostiže brzinu od 40-50 km/h, na kraćim distancama i svih 65 km/h a može skočiti i preko 4 m u dalj. U okviru istraživanja praćeni kojoti su viđeni kako u portazi za hranom prelaze daljine i do 640km. Nastanjuju skoro sva područja Severne Amerike. Za razliku od svojih srodnika domaćih pasa koji trče sa repom podignitim uvis ili vukova koji trče sa ispravljenim repom, kojoti trče sa repom povijenim ka zemlji.


U prirodi kojot predstavlja pravog svaštojeda, a na meniju su mu lešine velikih sisara, zečevi, glodari, veverice, sitni sisari, ptice, žabe, zmije, veći insekti pa čak i neke vrste voća. Pretežno lovi noću a ponekad i u čoporu. Ova pojava koja inače nija karakteristična za kojote se objašnjava učenjem ovakvog ponašanja od vukova koji žive na istim staništima.

Jedan od zanimljivih detalja vezanih za kojote su mitologija i folklor severnoameričkih indijanaca () kod kojih je kojot predstavljao najvažniju od svih životinja. Tako se u mnogim ciklusima usmenih predanja pojavljuje u ulozi Tvorca, božanstva, čarobnjaka ili lukavog prevaranta. Zapadna plemena su ga smatrala za demiurga tj. glavnu kreativnu silu ili za silu koja odlučuje umesto čoveka u važnim situacijama. U planinskim plemenima kojot je simbolizovao "poljoprivredno" božanstvo koje je ljudima obezbeđivalo potrepštine kao što su vatra, svetlost dana, itd. Iako su se indijanci nesumnjivo divili ovoj životinji, oni su joj pripisivali i određene negativne osobine koje nažalost i posle toliko vremena neki ljudi smatraju smatraju istinitim. Poznate su duhovite bajke indijanaca u kojima je kojot često bio predstavljen kao lukavi prevarant koga su uspevali da nadmudrei oni koji bi mu prozreli namere i iskoristili njegovu pohlepu. Ono što stoji kao naučna činjenica jeste da, nalik svom bliskom rođaku psu, kojot pokazuje izuzetnu sposobnost prilagođavanja različitim uslovima života. Tako je zabeleženo, kao relativno česta pojava u prirodi da jazavac nesvesno pomaže kojotu u ishrani. Naime, dok jazavac kopa na jednoj strani tunela u potrazi za glodarima, kojot čeka na drugom kraju tunela uplašene glodare koji pokušavaju da pobegnu. Takođe neobično je da se kojot prikrada na isti način kao i pas poenter tj. "smrzne" se pre nego što pređe u direktan napad na svoj plen.

Nalik na domaće pse je i pažnja koju kojoti pružaju svojim mladima. Ženke ostaju skotne uglavnom u prolećnim mesecima kako bi mladi imali povoljne vremenske prilike kada dođu na svet. Period skotnosti traje dva meseca a upareni kojoti najčešće ostaju partneri za ceo život.


Uprkos intenzivnim nastojanjima ljudi da ih istrebe iz najrazličitijih razloga [najčešće zbog preuveličavanog uništavanja domaćih životinja, ranijih godina zbog vrednog krzna, "iz sporta", predrasuda ili nečeg što nije navedeno], tek populaciji kojota ni izdaleka ne preti opasnost od istrebljenja. Kao što to obično biva kada ljudi bez razmišljanja preuzmu stvar u svoje ruke, u oblastima u kojima je populacija kojota bila na veštački način značajno smanjena došlo je do "bumerang efekta" i nekontrolisanog uvećanja populacije zečeva i kunića koji su pravili neuporedivo veću štetu u odnosu na kojote. Izvanredne sposobnosti prilagođavanja dovele su ovu divlju životinju čak i u takve urbane sredine kao što su Los Anđeles, Nju Jork, Nju Džersi, Konektikat, itd. Nisu retki slučajevi, kako slučajnog tako i planskog ukrštanja kojota sa domaćim psima [u divljini i sa vukovima] kada nastaje vrsta koju na severnoameričkom kontinentu zovu coydog.