Prohujalo leto,proći će i jesen i zima,i godina,al ostaje tuga u duši.
I mislim, al nikako da odgonetnem zašto tako mora biti i čime se zamerih Bogu?
Zašto nam uzima mladost,a starost ostavlja u boli i patnji?
Zašto mi uze onaj blagi pogled,onaj sretan osmeh,onaj nežan dodir?
I koliko god pokušavam kroz sito proturit misli,i da ih sve izfiltriram
al uvek ostaje jedna,ona koja boli i steže grlo,a pomoći nema.
Padam na dno tamnog,crnog preocepa,i dižem se iz njega kao Fenix,
i opet ponovo,ali nikako da prođe.
Kažu ljudi "vreme leči sve".Tri godine prođe ali leka mi nema.
Probam smehom,probam pesmom,probam igrom izvući se
iz tog grotla,al ne ide,nemam snage.
I kad pogledam bele oblake koji prolaze nebom,
tražim u njima onaj osmeh,onaj pogled,ali ništa,
al ipak osećam i znam da me ona odozgo gleda
i tugovat mi ne bi dala.
Na kraju ostajem sam i kad ovo pišem
zašto mi se pogled muti?
Jesu li to suze..ili..
dim od cigarete..možda..