Gde si , i na koji način izvukao zaključak da je ponos taj osećaj koji nam dokazuje i pokazuje da volimo sebe? Zar nije ugađanje nama samima, ono što nas čini srećniji, pa da l' to bio hedonizam, il' koji kurac? Na koji način ponosnim držanjem činimo i ugađamo sebi?Sutnuo bi je ko staru krpu...ljubav? Svi mi na kraju gledamo sebe,a pubertetlija vise nisam se zamaram budalastinama...ma sta tupili ipak smo mi sebi najveci i najdrazi ipak,sto je po meni i normalno
Ponos nije racionalan,dok je ljubav prema sebi izuzetno racionalna stvar, tu se sabira dva i dva.
Ukoliko pođemo od ponosa, koji nam može naneti štetu, jer je delom lišen uticaja odrasle osobe u nama, kako onda činimo sebi uslugu ispoljavajući ga?