Jednom sam sebi dozvolila da izgubim ponos zbog neceg sto sam tad mislila da je ljubav. Postala sam bezbojna, izgubila sam se potpuno u tom 'davanju', bar sam ja to tako pokusala da posmatram. Smatala sam da treba da progutam stosta zbog ljubavi.
A onda sam se nekako osvestila - sreca moja, ponos se probudio. Ovde pricam o ponosu kojim cuvamo sami sebe, da se ne izgubimo, da ne izbledimo i pretvorimo se u nesto sto nismo. Jednom sam to uradila, i nikad vise.
Onaj ko mi moj ponos ne dozvoljava i pokusava na bilo koji nacin da ga suzbije, ne zasluzuje ljubav. Onaj ko to razume, ucinice me itekako ponosnom.