Danil Harms
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 30

Tema: Danil Harms

  1. #1

    Danil Harms

    Danil Harms Juvačov


    Rođen u St.Petersburgu 30.decembra [17.december] 1905.godine
    Živeo do 2.february 1942.




    - Izbor iz knjige "Zovu me Kapuciner", 1993. priredila i štampala u Moskvi Ana Gerasimova -
    Upozorenje: Mole se čitaoci bojažljivog srca i slabog duha da ovom izdanju prilaze sa izvesnom dozom opreza, jer ovo nije sračunato za laku zabavu, već na veliku mozgovnu igru. Zato hrabro kroz "besmislenog", "prizornog" i "vickastog" Harmsa!

    O osmehu

    1. Savet glumcima komičarima.
    Primetio sam da je veoma važno pronaći tačku - izvor smeha. Ako hoćeš da se auditorijum smeje, izađi na estradu i stoj ćutke, dok se neko ne nasmeje, ali tako, da ga svi čuju. Samo ovaj smeh mora biti iskren, plaćeni pljeskači, u ovom slučaju, ne pomažu. Kada se to desi, znaj da je izvor smeha pronađen. Posle ovoga možeš da pređeš na svoj humoristički program i, ne uzbuđuj se, uspeh ti je osiguran.

    2. Postoji više vrsta smeha. Postoji prosečan smeh, kad se smeje cela sala, ali ne iz sve snage. Postoji snažan smeh, kad se smeje samo ovaj ili onaj deo sale, ali zato iz sve snage, dok drugi deo sale ćuti - do njega, ovog puta, smeh uopšte ne dopire.

    Prvu vrstu smeha od estradnog glumca zahteva estradna komisija, ali druga vrsta smeha je bolja.
    Smeh i nije za stoku.


    25.septembar 1933.

  2. #2

    Odgovor: Danil Harms

    Tajanstveni nestanci, nesrećni slučajevi, neverovatni ili nepovezani događaji, ubistva, tuče, padanje ljudi sa krovova - sve su to krhotine groteskne i obvezduhovljene slike sveta u neobičnim pričama ruskog parodičara Danila Ivanoviča Juvačova, alijas Danila Harmsa, rođenog 1905. godine u Petrogradu.


    Takvu sliku već na prvi pogled stvara kontrast između sive sovjetske svakidašnjice i fantastičnih, mahom krvavih zbivanja kojime je ona ispunjena.


    Kao što se u Gogoljevom "Nosu" koleškom asesoru Ivanu Jakovljeviću Kovaljovu dešavaju "neobični i čudnovati događaji na dan 25. marta 18... godine", tako se i u Harmsovim minijaturama neobični i čudnovati događaji dešavaju njegovim junacima, ali gotovo na svakom koraku, ponekad doslovce u svakoj rečenici. Ovi psihološki svedeni likovi, papirnati "građani" predstavljeni, u pravilu, samo svojim karikiranim imenom, takođe su modeli "malih ljudi" kakve je u evropsku književnost uveo Gogolj, ali ovoga puta njihove parodije i karikature, spodobe u ljudskom liku koje pokušavaju da se meusobno onesposobe, obogalje ili zauvek ućutkaju. Najzad, i sama radnja je parodija na uobičajeno shvatanje radnje, svedena neretko na puko ponavljanje nespretnih pokušaja "malog čoveka" da obavi neku elementarnu radnju. Harms se kao pisac formirao krajem dvadesetih godina, pre sveta pod uticajem futurista, Hlebnjikova i "zaumnih" pesnika Kručoniha i A. Tufanova, ali je kasnije odbacio i futurizam, i "zaum", i euforične eksperimente u poeziji, i našao istomišljenike u krugu pesnika koji su sebe nazivali oberiutima (OBERIU je zapravo akronim punog naziva grupe - Udruženje realne umetnosti, na ruskom: Obedinenie Realjnogo Iskusstva), a "u" na kraju dodato je "zabave radi", kao parodija na mnogobrojne "izme"). Prema Manifestu OBERIU iz 1928. godine, oni su nastojali da prošire i probude smisao "predmeta i reči", ali ne i da ga unište.

    "Konkretan predmet, očišćen od književne i svakodnevne ljušture, postaje građa za umetnost. Možda će vam se učiniti da su naši sižei 'ne-realni' i 'ne-logični'? Ali ko je rekao da je svakodnevna logika obavezna za umetnost?..." Uz Harmsa, grupi su pripadali mladi lenjingradski pesnici i prozaisti A. Vedenski, K. Vaginov, I. Bahterev, N. Zabolocki, B. Levin. Posle objavljivanja manifesta ova poslednja ruska sovjetska avangardna grupa sporadično je nastupala tokom sledeće dve godine na knjževnim večerima u Lenjingradu, i to uglavnom u studentskim domovima, klubovima i vojničkim kasarnama. Uprkos sve učestalijim zvaničnim zahtevima za umetnošću "socijalističkog realizma", grupa dosledno svom programskom opredeljenju izvrgavala ruglu u podsmehu sve oveštale oblike književnog i društvenog angažmana, parodirajući pri tom i svoje književne prethodnike i savremenike, i opirući se svrstavanju u bilo koji pravac ili školu.

    Kakvi su bili njihovi javni nastupi najbolje ilustruje jedan Harmsov dnevnički zapis: "Pošto ja pročitam svoje, izaći će Igor Bahterev i održati jedan besmislen govor, citirajući nepoznate pesnike i sl. Potom će izaći sledeći i takođe održati govor, ali sa marksističkih pozicija. Tim će nas govorom zaštititi. Na kraju, dva nepoznata lica prići će stolu držeći se za ruke i izjaviti: u povodu prikazanoga ne možemo ništa da kažemo, ali možemo da otpevamo. I nešto će otpevati. Poslednji će izaći Gega Kacman i ispričati nešto iz života svetaca." Posle jedne književne večeri početkom 1930., kada je J. Vladimirov, pesnik blizak oberiutima, "s neviđenom drskošću nazvao publiku divljacima koji su zabasali u evropski grad i prvi put ugledali automobil", grupa je napadnuta u štampi za "jezivi zaum", "budalaštine" i "do cinizma otvoren košmar", a njeni članovi žigosani kao književni mangupi koji se ni po čemu ne razlikuju od klasnog neprijatelja. Gotovo celu sledeću godinu Harms je, sa još nekoliko pripadnika grupe, proveo u izgnanstvu zbog navodnog pokušaja stvaranja "kontrarevolucionarne organizacije pisaca u oblasti dečje književnosti". Pošto se vratio u Lenjingrad, Harms je poslednjih deset godina života pod raznim pseudonimima objavljivao priče i pesme za decu u lenjingradskim dečjim časopisima, a ozbiljne građane i dalje sablažnjavao ekscentričnim držanjem i odevanjem.

    Ovaj "sanjar u boji", kako ga je nazvao Šklovski, nije, međutim, video svet nimalo ružičasto i zato nije ni pokušavao da nudi izdavačima svoje "ozbiljne" priče. Za tih poslednjih deset godina je i nastao najveći broj njegovih proznih i dramskih groteski, koje su posle piščeve smrti sačuvane u fascikli pod nazivom "Slučajevi".

    Tek tridesetak godina kasnije, krajem šezdesetih, u SSSR-u i Evropi počinje ponovo otkrivanje ovog pisca. Potvrđujući opasku ruskih formalista da "izanđali prosede može poslužiti samo još jednom - kao karikatura prosedea", Harms je svojim pričama i komadima vodio "skriveni dijalog" sa velikanima ruske klasike - Gogoljem, Ljeskovom, Dostojevskim, Čehovom... Njegova parodija nije zaobišla ni velike teme (smrt, zločin, kazna, beda, zlo), ni žanrovske okvire kratkih proznih formi (kratka priča, anegdota, epistolarna forma, poslanica, bajka), ni tradicionalne koncepcije proznog postupka (opis, karakterizacija likova, jedinstvo radnje itd.) Da njegova sklonost prema parodiji i groteski, prema književnosti nonsensa i crnog humora nije bila slučajna svedoči i jedna Harmsova rang-lista omiljenih pisaca: Gogolj, Kozma Prutkov (pseudonim A. Tolstoja i braća Žemčužnikov), Mejrink, Hamsun, Edvard Lir i Luis Kerol. Osim toga, Harms je do kraja života ostao veran načelu "predmetnosti" istaknutom u manifestu. "Predmeti" u književnosti, drugim rečima motivi koji se najčešće ponavljaju, prema ovom programu zaslužuju da budu i svakodnevni razgovor, i padanje kroz prozor, i slučajan susret na ulici, i tuča, i san...


    "Zanima me samo 'besmislica'", čitamo u Harmsovom dnevniku iz 1937. godine "samo ono što nema praktično nikakvog smisla. Zanima me isključivo ružna strana života, herojstvo, patos, neustrašivost, čojstvo, higijena, moral, patetika i hazard - mrski su mi i kao reči i kao osećanja."


    Ukidanje razlike između estetskog i neestetskog "predmeta", na planu oberiutske poetike, pratili su, kao inovacije na planu proznog izraza, pre svega načelo unošenja "slučajnosti" u tekst, zatim korišćnje jezika svakodnevice i, najzad, manir "skaza", svejedno da li pripovedanje teče u prvom ili trećem licu. Princip "očišćenja premdeta" putem unošenja slučajnosti (bilo sudarom "jezičkih smislova" u poeziji i "slučajeva" u prozi, bilo "labavljenjem dramaturškog sižea" u drami sporednim temama) trebalo je da potvrdi uverenje ovih književnih jeretika i novatora da je logika koja vlada u umetnosti drugačija od logike svakodnevice.

    Dva su opsesivna "pedmeta" čitavog Harmsovog proznog korpusa: "skitska najezda" i "čudo". Takav izbor se čini sasvim prirodnim, pre svega kao reakcija na društveni i istorijski kontekst u kojem je ovaj pisac stvarao. Revolucija je, s jedne strane, dezintegrisala tradicionalne oblike socijalnog ponašanja, običajnih normi, kulture i života uopšte i, u prvi mah, podstakla u umetnosti proletkulta procvat avangardnih umetničkih pokreta, ali je, s druge strane, eskplozija "narodne volje" imala za posledicu provalu iracionalnog ponašanja i primitivizma širokih narodnih masa, naročito malograđanskog i malovaroškog srednjeg sloja kao stuba totalitarnog društvenog ustrojstva. Tema "skitske najezde", sa istorijskom aluzijom na mongolsko-tatarsku najezdu na Rusiju u XIII veku, bila je ako ne dominantna, a ono najnametljivija tema u delima pisaca koji se danas smatraju najboljim predstavnicima ruske književnosti na poetku sovjetske epohe - Bloka, Zamjatina, Piljnjaka, Mandeljama, Bulgakova... Kao odjek ove teme, i u Harmsovoj prozi upadljive su scene nasilja, ubistava, svireposti svih oblika... Drugi "predmet" kome je Harms pridavao veliki značaj je čudno, čudesno, natprirodno. "Jedino me zanima čudo kao narušavanje fizičke strukture sveta", zapisao je Harms u dnevniku 1939. godine. Na lenjingradskim ulicama pojavljuju se i nestaju čudotvorke, ljudi se pretvaraju u vazduh, iščezavaju u miris spaljenog perja, anđeli smrti silaze po duše umrlih.... Glavni lik "Starice", najzamašnije Harmsove priče, parodije na "Zločin i kaznu" Dostojevskog, i sam zamišlja svog sopstvenog književnog junaka, jednog savremenog, sovjetskog Raskoljnikova, kao "čudotvorca koji neće činti čuda". Istovremeno, obuzima ga užas pri pomisli da će biti optužen za ubistvo nepoznte babe, koje nije počinio. Junak "Starice" svestan je da mogućnost izbavljenja, u stvari, ne postoji, kazna prethodi zločinu, čak i samoj pomisli na zločin, pa čoveku u takvom okruženju ne preostaje drugo do vera u čudo.



    Harmsov život završio se kao život mnogih njegovih književnih junaka. Nesuđene ljubavnike Pronina i Irinu Mazer odvode iz kuće uniformisani enkavedeovci, patirota i istinski vitez Aleksej Aleksejevič Aleksejev nestaje u crnoj marici "nekud u pravcu Admiraliteta", iznenađenog starca iz "Kape" presreću nasred ulice i odvode "milicioner i jedan građanin u sivom odelcetu", a samog Danila Ivanoviča, lenjingradskog čudaka u liku Šerloka Holmsa, neumornog podrugljivca i "najvažnijeg marginalca" u novijoj književnosti, jedne večeri u pozno leto 1941. godine domar poziva da "na trenutak" siđe u dvorište, odakle ga u kućnom rublju i papučama, takođe crnom maricom, odvode službenici Staljinove policije.


    Februara sledeće godine umro je od "alimentarne distrofije" (gladi) u zatvorskoj bolnici u Lenjingradu.


    Dejan Mihailović

  3. #3

    Odgovor: Danil Harms



    Milan Popović
    Kolaž, 1994.





    ***


    Filozofe! *
    Odgovaram Vam na Vaše pismo, koje se spremate da mi napišete kao odgovor na moje pismo, koje sam Vam ja već napisao. Odgovaram Vam u dve tačke.
    Tačka No 1. Vi niste u pravu. Na žalost, ne mogu da razvijem ovu misao.
    Tačka No 2. Vi ste u pravu. Na žalost, ni ovu misao ne mogu da razvijem.
    Filozofe!
    Video sam čudo: stariji čovek u dugačkom starinskom kaputu trčao je oko drveta. To se desilo preko dana u Letnjem Sadu.
    Filozofe!
    Nas dvojica smo razmenili pisma i to me podseća na ovaj slučaj: jedan violinista kupio magnet i poneo ga kući. Usput je svratio u radnju, u kojoj se prodaju gazirana pića, i zatražio čašu soka od višanja. Da bi mu bilo zgodnije, violinista je spustio magnet na tezgu, uzeo čašu obema rukama i prineo je ustima. U zdravlje da popijete! - reče u tom trenutku gospođica - trgovkinja. Pijem u vaše zdravlje! - uzvrati violinista gospođici -trgovkinji i popi sok od višanja. Ove pričesam se setio zato što su violinista i trgovkinja razmenili par ljubaznih reči.

    Septembar 1937.




    * Uobičajeno obraćanje J.S.Druskinu (1902 - 1980.) - filozofu, muzičaru i matematičaru, bliskom prijatelju oberiuta i tumaču njihovih dela (prim.prev. ).

  4. #4

    Odgovor: Danil Harms



    Slucaj Harms (1987.)




    Frano Lasić kao Danil Harms

    Nešto kao trailer


  5. #5

    Odgovor: Danil Harms

    Lav Tolstoj i F.M. Dostojevski, bog da mu dušu prosti, rešiše da se takmiče ko će bolje napisati roman. Pozvaše Turgenjeva da presudi. Tolstoj otrča kući, zatvori se u kabinet i brže-bolje poče da piše roman - o deci, naravno (on ih je veoma voleo). A Dostojevski sedi u svojoj sobi i razmišlja: "Turgenjev je plašljiv čovek. Sad on sedi kod kuće i razmišlja: 'Dostojevski je nervozan čovek. Ako kažem da je njegov roman lošiji, on može i da me zakolje.' Što bih se onda trudio?" (to Dostojevski razmišlja). "Namerno ću napisati što gore, novac će svejedno biti moj!" (kladili su se u sto rubalja).
    A za to vreme Turgenjev sedi kod kuće i razmišlja: "Dostojevski je nervozan čovek. Ako kažem da je njegov roman lošiji može i da me zakolje. S druge strane, Tolstoj je grof. Bolje da se ja ne petljam u to. Ma nek se nose!"
    I iste te noći neprimetno otputova u Baden-Baden.

    Harms, Anegdote

    ~

    Harmsov bliski prijatelj, Jakow S. Druškin, smatra da je Danilovo delo, objavljeno tek 30 godina nakon njegove smrti od gladi, na psihijatrijskom odeljenju jednog Lenjingradskog zatvora, vrlo malo shvatljivo bez poznavanja privatnog života pisca.


    Pseudonim Harms verovatno je igra reči: francuske "charme" i engleske "harm", mada je moguće i da ima veze sa Sherlock Holmsom, koga je Harms bezrezervno obožavao.

    1926. - Harms sa Alexandrom Vvedenskim osniva "Činari školu", koja svojim delovanjem nastoji da "provocira i da se bori protiv zdravog ljudskog razuma i sveta osrednjosti, dosade i naduvene solidarnosti".

    1927. - Harms je, sada već kao član Sveruskog Udruženja Pesnika (iz kojeg je isključen 1929.), bio suosnivač umetničkog kružoka "OBERIU"(udruženje realne umetnosti), koje u svom manifestu zahteva poravnanje i priznavanje različitih umetničkih pravaca.

    Prva javna priredba Oberiuanaca ("Tri leva sata") održana je 24. januara 1928. u okviru čijeg je pozorišnog časa izvedena i Harmsova drama "Jelisaveta Bam".
    U aprilu godine 1930. grupa OBERIU je povodom teror-komunističke novinske kritike (difamacije) bila proglašena za državno-neprijateljsku i zabranjena od strane politbiroa.

    Harms je prvi put uhapšen u decembru 1930. da bi u proleće 1932. po optužbi za "učešće u antisovjetskoj zaveri" osuđen na tri godine progonstva u Kursku. Zahvaljujuci predanom zauzimanju i intervenciji svoga oca, sa kojim je - kako je to valjda novi crveni običaj propisivao - živeo u istoj kuci, Harms biva pušten pre vremena , 18. novembra 1932.

    Na vrhuncu Staljinovih čistki Harms je još jednom meta političkog progona. Ovoga puta zbog pesme objavljene u jednom časopisu za decu (za koje je pišući držao glavu iznad vode). Zbog pesme o čoveku koji nestaje i ne vraća se više. Na to mu je zabranjeno da objavljuje čak i u časopisima za decu.

    U septembru 1937. brojni redaktori časopisa za decu bivaju uhapšeni i mnogi od njih, ubijeni.

    1941. - Harms je uhapshen u Lenjingradu po drugi i poslednji put. 2. februara 1942. - Umire od neuhranjenosti za vreme blokade Lenjingrada.

    U vreme kulminacije talasa staljinističkih hapšenja i čistki Harms zapisuje u svom dnevniku:

    "Bože moj, imam sada samo još jednu jedinu molbu za tebe: uništi me, razbij me konačno, prognaj me u pakao: ne ostavljaj me na pola puta, već uzmi mi nadu i uništi me brzo, za Večnost".


    "Sklepano" by N.

  6. #6

    Odgovor: Danil Harms

    "Interesuje me samo "besmislica", samo ono što nema nikakvog praktičnog smisla. Interesuje me samo život u njegovom apsurdnom obliku. Junaštvo, patos, smelost, poučnost, higijeničnost, moralnost, ganutost i strasna zanesenost - to su reči koje mrzim. Ali potpuno razumem i poštujem: oduševljenje i ushićenje, nadahnuće i očajanje, strasnost i uzdržanost, raskalašnost i čednost, tugu i jad, radost i smeh..." - u Sibinovićevoj Antologiji ruske lirike sam pročitala i ostatak njegovih razmišljanja zabaleženih 1937. i više mi se dopalo nego prvocitirano.


    Harmsova poezija

    ***

    Da mislim logično ja ne znam
    Jer smeta strah,
    On probada mi misao
    Ko svetlost
    Na minut dvaput ili triput,
    On grozničavo trese moju svest
    I ništa više ne mogu da radim
    Jer duša mene brine.

    Gle, pada kiša,
    Zaustavljeno vreme,
    Nek' bespomoćni kuca sat,
    Porasti travo, ne treba ti vreme.
    Prozbori Božji Duše, ne treba ti reč.

    Tvoj mir je, cvete papirusa, lep u žalu,
    Poželeh sam da budem miran, al' uzalud.

    1937.

    K.I.

  7. #7

    Odgovor: Danil Harms

    JUTRO (BUĐENJE ELEMENATA)

    Bog se budi. Oči trlja,
    Pesak u nos otkotrlja.
    Budimo se. Ode san.
    Stiže jutro. Bruji dan.
    To sad zevnu sanjiv zver.
    To sad škripnu šifonjer.
    To sad sanjiv vrti glavom
    Pravi lav uljuljkan slavom,
    Spava sa dva roga koza.
    Drema gipka duga loza
    Ustaje sad iza jele -
    Noćni dremež tera jelen.
    Jurim svojim lepim telom
    Kožom tamnom trese smelo.
    Budi se u polju panj:
    Znači jutro, znači dan.
    Iznad zemlje cvet ne spava,
    Ptica leti - to je java,
    Gleda: mi smo u planini
    U kaputu, u brzini
    Kapa hvata senke san,
    Proslavljamo novi dan.

    1930.


    K.I.

  8. #8

    Odgovor: Danil Harms



    NEPOZNATOJ NATAŠI

    Čičica sedi čita knjigu, kanap mu drži naočari.
    Treperi sveća, sumagličast vazduh po stranicama šušti.
    Uzdiše čiča, vlasi gladi i okrajak zagriza stari
    krnjavim zubima, a hleb mu pod vilicama samo vrušti.
    Već zora skida zvezde, gasi fenjere, već je vidno vrlo,
    već tramvajska se kondukterka po peti put s pijancem spori,
    već su se digle magle nevske i čiču hvataju za grlo,
    a ja Nataši pišem pesme, ne sklapam oči i sav gorim.

    (B.Živojinović)

    P.S. Čičica sedi, ali je i sed ("... sedi čita..." ), a ja nisam akcentovala (gde li je akcentovano "E" nemam pooojma) pa da naglasim

  9. #9

    Odgovor: Danil Harms

    MOJOJ ŽENI

    Davno nisam pisao za stolom.
    Malaksao ruka lenja
    pero ispušta sa bolom
    dok na mene seda žena.
    Gurao sam papir straga
    ljubio sam svoju ženu
    što preda mnom sedi naga
    zureć u tišinu nemu.
    Ljubio sam ženin bok
    vrat i grudi, pod stomakom
    noge poljupcem razmako
    ljubavni gde lije sok
    žena me je, ko da ne sme,
    toplom nogom obavila
    i u lice pravo lila
    sok ljubavni ko iz česme
    ječim ja od nežne strasti
    davim se u gustom soku
    žena je u istoj vlasti
    briše sluz sa svojih nogu.
    I pritisnuv mojoj usni
    drhtave dve usne s dola
    izvija se preko pola
    sakrivajući stid u suknji.
    A niz obraz mlaz mi stiže
    mlaz još nežniji sto puta
    i po sobi sad se diže
    miris strasti ispod skuta.
    Sad je dosta! Gde su pera?
    Gde su mastilo i papir?
    Miris već kroz prozor hlapi,
    a u strahu draga zvera.
    Ja za sto i slušam sve to
    nek me slova sada služe
    nek se cima smisla uže
    misli razne nek se spletu.

    3.januar 1930.



    *

    moja ljubav
    tajna sveta
    čvršća stuba
    za sto leta.

    proć će vreme
    moja ljubav
    za me nema
    čvršćeg stuba.

    kad te spoznah
    šta da pamtim
    mučni - to znam -
    svi su sati

    tuđ ne mami
    čudan svet
    svakoj dami
    kažem: njet.

    1932.



    Prevod: Kornelija Ičin

  10. #10

    Odgovor: Danil Harms

    Strast

    Nemam više onu vlast
    ljubavnu da krijem strast.
    Priroda pobedila me sama
    podivljao grizem mamac
    kosa se od strasti vije iznad čela
    a iz nosa šiklja struja dima bela.

    Bar kravata da mi je zelena
    redengot od štofa plavog
    pa da budem pun prezrenja
    da sa prozora nadole glavom
    gledam kako stazom vrenja
    hita ona meni pravo.

    Nemam više onu vlast
    ljubavnu da krijem strast.
    Ona kipti od te ljutnje proste -
    što me predmet ljubavi ne pozva u goste.
    Već dva dana ne videh svoj predmet bola
    I sutradan ubiću se iz pištolja.

    Kad bih ja iz Ermitaža
    mogao u inat suparniku
    da ukradem pištolj od Lepaža,
    gledajuć ka nebeskom vidiku,
    da pred kočiju s njom važan
    mrtav padnem i za diku.

    Nemam više onu vlast
    ljubavnu da krijem strast.
    Ona me ko list isuši
    kao kulu vreme ruši
    skuplja me ko krdžu za cigaru
    melje, sitni kao barut.

    Kad bih predmetu ja strasti
    pričao o tome šta je očaj
    sebe kidao na ravne časti
    da joj sebe celog i po deo dajem noćas
    pa da mnoga leta budem s njom u nežnoj vlasti
    dok ne rastavi nas grobna ploča.

    7.januar 1933.

    K.I.

  11. #11

    Odgovor: Danil Harms

    Daktil

    Devojka s kikama crvenim
    padinom juri utrvenom,
    Udara petama glasno,
    Junoša sedi na stolici,
    Izruči metke okolici,
    Heklicu uzima časno.

    1935. - 1937.

  12. #12

    Odgovor: Danil Harms

    Moj muž Danil Harms

    Marina Durnovo

    Dunja ima jednu pesmu, nazvao ju je "Zaumnom pesmicom", koje se, priznajem, uopšte nisam sećala. Čak mi se čini da mi je nikada nije ni pročitao.

    Mila moja Fefjuljinka
    i Filozof!
    Gde je tvoja tetjuljinka
    I tvoj kelazof?

    Vaše grudi - breskvice,
    Vaše majušne pesnice
    Vaše rukice slabašne
    I šakice šapice.

    Ti si moja Fefjuljinka,
    Lutkica i drugar!
    Ti si moja tetjuljinka,
    Dragana i prijatelj.

    Čini mi se veoma nežna. Ali, ja zapravo nikada nisam mogla da shvatim da li me je on zaista voleo. Jer mnoge stvari, konkretno ovi stihovi, dokazivale su da me voli, dok me je u isto vreme, od toga se ne može pobeći, tako često varao da nikad nisam bila sigurna u ono što oseća.
    Ne, ne bih bila u stanju da ostanem sa njim ceo svoj život.
    Na kraju krajeva, zamorile su me sve te meni neshvatljive stvari - njegove bezbrojne veze i avanture koje je imao sa bukvalno svakom ženom koju je poznavao. To je, čini mi se, delovalo čak nekako besmisleno, nenormalno.
    ...
    Predosećao je da treba bežati. Želeo je da sasvim nestanemo, da zajedno otpešačimo u šumu i da tamo živimo.
    Sa sobom bismo poneli samo Bibliju i ruske skaske.
    Preko dana bismo se šunjali šumom tako da nas ne primete. A kada se smrkne, navraćali bismo u izbe i tražili od domaćina da nam daju da jedemo, ako se šta nađe. U znak zahvalnosti za hranu i gostoprimstvo, on bi im pričao priče.
    Ta želja, to osećanje je živelo u njemu, prisutno u pesmi "Iz kuće je izašao čovek". Nosio ga je unutra, u duši. "Ušao je u tamnu šumu, i tog trenutka, tog trenutka, tog trenutka nestao..."
    Plašio se.
    Ja, pak, nisam bila oduševljena tom idejom. Bila sam mlada i to me nije privlačilo.
    Govorila sam mu:
    "Pre svega, nemam šta da obušem. Valjenke su mi već stare, a za druge nemamo..."
    Nisam imala snage da bežim. I rekla sam mu da ne mogu jer nemam snage. Uopšte, bila sam protiv toga.
    "Ti idi - rekla sam mu - a ja ću ostati."
    "Ne - odgovorio je - bez tebe ne idem nikud. Ostaćemo ovde."
    I tako smo ostali.

    Bila sam veoma uplašena kada mi je rekao da će u dom za umobolne.
    Bilo je to početkom rata i moglo se desiti da ga mobilišu.
    Međutim, izašao je odatle veoma dobro raspoložen, kao da se ništa nije ni desilo.

    Veoma je teško objasniti ljudima kako se pretvarao, kao na primer kada je ostao u bolnici da bi ga proglasili nesposobnim za vojnu službu. Plađio se samo jedne stvari: da ga ne odvedu u vojsku. Bio je to paničan strah. Nije mogao da zamisli sebe kako uzima oružje u ruke i ide da ubija.
    ...
    Bila je subota. Oko deset ili jedanaest pre podne začulo se zvono na vratima. Zadrhtali smo jer smo znali da je to GPU, osetili smo da će se desiti nešto užasno.

    Nikad ga više nisam videla.

  13. #13

    Odgovor: Danil Harms

    *

    Odjednom izlazi iz poda stašni duh, plus glas,
    Pokazuje na nas on nogom, pita: "Koji je od vas?"
    Hlipatski tada juri prema oknu zatvorenom, i da skače
    Već spreman je - na pločnik, dole, al ja vičem:
    "Stanite kad plačem!"


    28.jun 1938.

  14. #14

    Odgovor: Danil Harms

    *

    Ponekad gledam ja kroz prozor
    Da vidim brige drugih ljudi.
    Ponekad gledam ja kroz prozor
    Pa niti radim, nit se trudim.

    posmatrah uporno i dugo
    Kroz Jevrejku Jevreja lik,
    Iz njenih crta ja izvukoh
    Lepote ženske srž il trik.

    1936 - 1937.

  15. #15

    Odgovor: Danil Harms

    *

    Ma šta se zbiva to u stvari?
    U telu slabost gospodari,
    Pa svakog časa osećam da nemam snage
    Ni pesme ne mogu da pišem.
    I svaki dan svi moji poroci
    Od jutra ne daju da dišem.
    Ma živeli su bolje proroci!
    U borama su mi već ruke.
    Po ceo dan u sobi šetam sam od muke.
    Izgubio sam snagu volje,
    Natečen sam od patnji koje bole.
    Ma pustite mi mozak, muhe!

    9.maj 1938.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •