Procitala sam tvoj post nekoliko puta, od pocetka do kraja.Nekako sam iz tvojih prethodnih postova i nazirala neku tvoju patnju, ali nisam ni pomisljala da si sve ovo pregrmela.
Ja ipak mislim da je u celoj prici glavni igrac zena, a da se igra vrti oko njene jacine.
Odrasla sam u jednoj normalnoj porodici, gde nije bilo zlostavljanja i alkohola,
gde su se problemi resavali razgovorima, bez svadja i tuce, to sam ponela sa sobom kad sam izlazila iz nje.
Jaka sam, mnogo jaka psihicki i bila bih u stanju ziveti na korici hleba, ako treba,
ali nikad ne bih istrpela ni jedan samar, a kamoli zlostavljanje godinama.
Naravno da je materijalni momenat, mnogo bitan, ali po meni bitnija je dusa deteta.Tog malog neduznog bica kojeg ce citav zivot proganjati slike roditelja koji se tuku i koje ce do kraja vuci traume iz detinjstva.
Zene uvek gledaju da detetu bude bolje.
A kako one to znaju, sta je najbolje za njih?
Moja drugarica je citavo detinjstvo provela tako ziveci, otac je tukao majku,majka je to "krila" od nje i pretvarala se da je sve u redu zarad njenog dobra, da ne bude dete samohranog roditelja.
Nju nije dirao, ali ona je izrasla u osobu, kaja se plasi svakog muskarca, jos se nije udala ,nije ni imala ozbiljniju vezu, samo iz razloga sto se plasi zivota koji bi mogao biti nalik na majcin.