Joseph Conrad (Džozef Konrad)
Prikaz rezultata 1 do 4 od ukupno 4
  1. #1

    Joseph Conrad (Džozef Konrad)

    Joseph Conrad


    Džozef Konrad (J�zef Teodor Konrad Korzeniowski) je rođen 3. decembra 1857. godine u ruskoj Ukrajini, u porodici poljskih zemljoposednika, koja je učestvovala u organizovanju pobune protiv ruske vlasti, Konrad je od šeste godine živeo kao izbeglica u severnoj Rusiji. Rano je ostao bez majke, a u 12. godini i bez oca.
    Dečaštvo je proveo u Krakovu, uz romantičnu književnost, sanjario o pomorskom životu. U sedamnaestoj već stigao je u Marsej, krenuo na prve plovidbe i u buran život po lukama.

    A onda je, u 21. godini, stupio u britansku trgovačku mornaricu, položio ispite za kapetana broda. Kapetansku karijeru završio je u svojoj 37. godini, naglo, zbog narušenog zdravlja.

    Jednom je rekao: �Nikada se nisam odrekao mora u duši i srcu. Prinuđen sam sada, nesvesno prinuđen da pišem knjigu za knjigom, kao što sam u minulim godinama bio prinuđen da se otiskujem na more, iz putovanja u putovanje... Ne znam koji mi se od ova dva poriva čini tajanstvenijim i čudesnijim.�

    Prvi roman: �Almejerova ludost� (1895) � junak Evropljanin živi duboko u unutrašnjosti Bornea, sa ženom Malajkinjom, i sanja o povratku u Evropu...
    Najpopularniji mu je �Lord Džim�, roman posebno omiljen kod mladih. O mornarskim avanturama, ali i priča o moralu, o tome kako moralni prestup ostavlja duboki trag u ljudskoj duši. Ima mišljenja da su tu i neka autobiografska iskustva, iz krakovskih đačkih dana.
    Remek-delo, roman �Nostromo�, iz 1904. je godine. O junaku koji je istovremeno prestupnik, navodeći čitaoca na razumevanje za onoga koji je, zloupotrebivši poverenje, ukrao srebro dato mu na čuvanje za vreme neke od pobuna u Južnoj Americi. Tu su i takozvani politički romani: �Tajni agent�, �Očima Zapada�,�Srce tame�.

    Ostali romani:

    * Almayer's Folly (1895)
    * An Outcast of the Islands (1896)
    * The Nigger of the 'Narcissus' (1897)
    * Heart of Darkness (1899)
    * Lord Jim (1900)
    * The Inheritors (1901)
    * Typhoon (1902)
    * Romance ( 1903)
    * Nostromo (1904)
    * The Secret Agent (1907)
    * Under Western Eyes (1911)
    * Chance (1913)
    * Victory (1915)
    * The Shadow Line (1917)
    * The Arrow of Gold (1919)
    * The Rescue (1920)
    * The Nature of a Crime (1923)
    * The Rover (1923)
    * Suspense: a Napoleonic Novel (1925; nedovrsen objavljen posthumno)

    Džozef Konrad je umro 3. avgusta 1924. godine.

    Izvor: Wikipedia
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 22:21
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  2. #2

    Odgovor: Joseph Conrad

    Tekst koji sledi napisao je Zoran Paunovic kao pogovor svom prevodu knjige Dzozefa Konrada - "Srce tame". Ja vam prenosim samo deo pogovora.

    U istoriji engleske knjizevnosti, pripovedacki opus Dzozefa Konrada (Joseph Conrad) po mnogim svojim odlikama predstavlja potpuno jedinstven, ni sa cim drugim, uporediv fenomen. Razmatranje osobenosti Konradove umetnosti pripovedanja obicno krece od cinjenice da je rec o Poljaku, koji je engleski jezik istinski poceo da uci tek u svojoj 21. godini. Prilicno pojednostavljeno, na temeljima tog podatka grade se teorije koje Konradovim statusom stranca u engleskom jeziku i knjizevnosti objasnjavaju njegovu posebnost u istoriji te knjizevnosti: doneo je u nju – navodno – drugaciji, slovenski mentalitet i nasledje drugacije knjizevne tradicije, nastojeci da sve to na tudjem jeziku ugradi u tudju knjizevnost, sto je kao rezultat moralo dati ostvarenja razlicita od svega sto je karakterisalo britansku knjizevnost – i to ne samo u tom trenutku, na prelazu iz devetnaestog u dvadeseti vek.

    Ovakvo sagledavanje Konradovog opusa i njegovog mesta u istoriji engleske knjizevnosti dvostruko je pogresno. Niti se, naime, njegovim statusom stranca moze naprecac objasniti sva osobenost njegove umetnosti, niti ga ta osobenost postavlja izvan dominantnog socioistorijskog konteksta u kome je stvarao svoja dela. Dzozef Konrad je engleski pisac, pri tom i jedan od utemeljivaca knjizevnog modernizma u Engleskoj.

    .... Iz Konradovog odnosa prema engleskom jeziku i nacina kojim ga je koristio kao medijum svog umetnickog izraza, proisticu najznacajnije osobenosti njegovog dela sagledanog u celini. Pre svega, i u umetnickom delovanju Dzozefa Konrada pokazalo se – ni prvi ni poslednji put u istoriji knjizevnosti – koliko znacajno jezik oblikuje percepciju stvarnosti. ...... Opcinjenost engleskim jezikom bila je tek jedan deo njegove sveobuhvatne anglofilije, te je ostvarenje njegove zelje da postane pisac nuzno podrazumevalo i to da je trebalo da postane engleski pisac. .... ostali faktori koji su uticali na Konradovo knjizevno formiranje sasvim su specificne prirode.

    Pre svega, treba podsetiti na Konradovu omiljenu mladalacku lektiru, iz onog osetljivog doba izmedju desete i dvadesete godine zivota, kada utisci koji pronadju put do svesti sto jos uvek pokusava da definise samu sebe, ostaju u njoj zauvek. Umesto knjizevnosti koja nastoji da objasni svet i coveka u njemu – za kakvom u tom zivotnom dobu posezu mnogi – Konrad je prigrlio onu koja ce mu pruziti priliku da iz tog sveta pobegne. Avanturisticki romani bili su gotovo neminovan, prirodan izbor za decaka koji je imao mnogo razloga da veruje da se obreo u pogersnom svetu. Progonstvo, smrt oba roditelja, mnogostruki pritisak sredine, sve je vodilo Jozefa Korženjovskog ( Konradovo pravo ime) ka knjizevnosti koja ce mu olaksati beg od onoga sto je sam nazivao „nesnosnom realnoscu sveta“. Egzoticni i nestvarni ambijenti, bespomocne ucveljene dame i nepobedivi heroji, jasna polarizacija dobra i zla uz obavezni trijumf dobra na kraju – svi ti nezaobilazni elementi avanturistickog zanra nudili su Konradu nesto cega u njegovom zivotu nije bilo i nije moglo biti. Zbog toga nije neobicno to sto ce kasnije i sam, u svojim romanima, nastojati da kao okosnicu sacuva mnoge od prepoznatljivo i presudno avanturistickih obrazaca. Ucinice to, medjutim, na takav nacin da ce zanru podariti novu vitalnost i novu dimenziju. Dzozef Konrad ce matricu avanturistickog zanra iskoristiti kao okvir za promisljanje temeljnih egzistencijalnih pitanja, do tada podrazumevano preteskih za ovaj podrazumevano ’laki’ zanr. U tome – premda je itekako umeo da zbuni svojhe rane citaoce – nije ostao bez sledbenika: Graham Greene, William Golding, V. S. Naipaul – svi su oni zanrovske konvencije avanturistickog romana koristili kao polaziste za razmatranje sustastvenih pitanja vlastite intime ili vlastite epohe.
    Konrad je takodje do epohalnih i univerzalnih pitanja stizao preko onih koja su se ticala pre svega njega samog. Uz svu podozrivost prema biografskom i psihoanalitickom tumacenju knjizevnih dela, cini se da ipak nije moguce poreci znacaj Konradovog preranog, a konacnog odlaska iz Poljske, i to ne samo u konkretnom, prakticnom smislu, vec mnogo visse u dhovnom, umetnickom – u profilisanju tematike i odredjivanju osnovnog tona njegove pripovedacke proze. Duhovni eskapizam ostvarivan kroz mladalacku lektiru ocito nije mogao u potpunosti da zadovolji njegovu opsesivnu zelju za bekstvom: ta zelja imala je i svoj znatno konkretniji, fizicki aspekt, koji se mogao realizovati jedino konkretnim izmestanjem u drugi svet. Nevolja je bila u tome sto svet kom je po rodjenju pripadao najpre nije zeleo da mu to dopusti, a potom da mu oprosti. Naime, u vreme kada je Konrads u svojoj 17. godini poslusavsi ’zov mora’ zauvek napustio Poljsku, njegova otadzbina prolazila je kroz izuzetno tezak period svoje istorije. U najdramaticnijoj etapi borbe za oslobadjanje od ruske vlasti, Poljska se nije mogla olako lisavati nijednog, narocito ne mladog Poljaka, narocito ne mladog i obrazovanog potomka porodice istaknutih patriota i buntovnika. A Jozef Korženjovski, mladi, daroviti i obrazovani izdanak porodice patriota i revolucionara, odlucio je iz nekih, za njega neopozivih, a za sve druge nerazumljivih razloga, da umesto zadatog patriotizma odabere apatridski zivot pomorca. Otadzbina mu to nece nikada oprostiti; mnogo je, medjutim, vaznije to sto Konrad sam sa sobom, izgleda, citavog zivota nije uspeo da rascisti dilemu da li je odlaskom iz Poljske postupio kao principijelan mlad covek kome se treba diviti zbog toga sto po cenu potpune neshvacenosti i osude sredine hrabro i odlucno sledi svoje ideale, ili kao moralna nistarija, bednik koga treba prezirati zato sto je, gonjen pre svega sopstvenim kukaviclukom, okrenuo domovini ledja u casu kada joj je bio najpotrebniji. Otud, najverovatnije, sveprisutnost motiva bekstva, tema poverenja i izdaje, krivice i iskupljenja u njegovim romanima; otud u njima i vecita nemogucnost da se vaspostavi jadna granica izmedjuherojstva i kukavicluka, uzvisenosti i niskosti, izmedju nadcoveka i bestije s ljudskim likom. Konradovi najbolji romani,dela kao sto su Lord dzim (Lord Jim, 1900), Nostromo (Nostromo, 1904) a nadasve Srce tame (Heart of Darkness, 1899) u mnogome zive upravo od takvih nedoumica.

    ..... Poslednji segment koji se u toj zivotnoj prici moze smatrati znacajnim i za Konradovu knjizevnu biografiju, tice se godina provedenih na moru. Uticaj tih sasvim specificnih okolnosti zivota profesionalnog pomorca, u kojima je Konrad proveo dvadesetak godina, prisutan je u njegovom delu njamanje na tri nivoa. Prvi, najuocljiviji aspekt uticaja neposredno prozivljeng pomorskog zivota, tice se tipicno tematskog i sizejnog aspekta Konradove proze, drugi bismo mogli nazvati ’filozofskim’ a treci – za Srce tame veoma vazan - neposredno iskustvenim, specificno autobiografskim. Opcinjen morem, u vreme kad je odlucio da mu poveri i posveti svoj zivot, Konrad je u more bio podjednako zaljubljen i u vreme kada je prerano, zbog bolesti bio primoran da se s njim fizicki rastane. Stoga je kada je u stvarnosti prestao da plovi, nastavio to da cini s jos vise strasti i odanosti u svojim romanima.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  3. #3

    Odgovor: Joseph Conrad

    Nostromo (1904)



    Konradu je trebalo skoro 2 godine da napise ovo delo, kom je bio posvecen od pocetka 1903 do septembra 1904.

    Jedan od najvecih politickih romana, Nostromo oslikava establisment modernog kapitalizma. Radnja je smestena u zabacenom kraju Juzne Amerike, u luckom gradu Sulako, u kom su karakteri razlicitog profila zateceni gradjanskim ratom. Njihova preokupacija je donosenje odluke moze li se bogati rudnik srebra, San Tome, sacuvati od pophlepe politicara. U rudnik se ulaze americki novac, ali je u vlasnistvu trece generacije engleskih emigranata. Polako ali sigurno, pohlepa i korupcija uvlace se u svacje zivote, pa tako i u zivot glavnog junaka, Nostroma, cija se odanost i izdrzljivost testira kroz citav roman. Konradovi opisi Latinske Amerike i njenih pejzaza, neimlosrdnosti njene politike, upornosti njenih stanovnika u imperijalistickim namerama nikad nisu nadmaseni. Ovaj roman pruza nov pogled na knjizevne, politicke, istorijske i geografske aspekte.


    Inace, jednostavnije receno, Nostromo je prica o mornaru Nostromu (njegovo pravo ime dugo nije otkriveno u knjizi, ono je Djan Batista, poreklom iz Djenove) koji je napustio svoju zemlju Italiju (ovde se moze povuci jedna od mnogih paralela izmedju Konrada samog I glavnog junaka) kako bi otisao u Latinsku Ameriku, u Kostaguanu, gde postaje postovan od strane starosedelaca. Kroz citav roman, Nostroma muci sopstveni ugled. Ono sto je njegova osnovna preokupacija je sta ce ljudi o njemu reci, i srecan je kada ga zovu man of the people.

    Jednom prilikom, bogati biznismen Charles Gould, inace vlasnik rudnika srebra San Tome, moli Nostroma da sakrije srebro na sigurno mesto, kako ga se ne bi docepali pobunjenici. Nostromo pristaje nosen mislju kako ce i ovaj poduhvat doprineti njegovom dobrom ugledu.
    Kasnije, Nostromo odlucuje da srebro zadrzi za sebe i sakriva ga na obliznjem ostrvu, lazuci da je potonulo s brodom kojim je trebalo biti otpremljeno. Ovim potezom, pocinio je nekoliko izdaja: izdao je Gouldove koji su mu srebro poverili, izneverio je zitelje Kostaguane koji su mu verovali, a povrh svega, izdao je sebe i sopstvene ideale heroja kakvim je hteo da postane pomazuci onima kojima je njegova pomoc bila potrebna.

    Kraj vam necu otkriti. Meni je ova knjiga na trenutke bila izuzetno teska da je citam, dok je u nekim momentima nisam ispustala iz ruku. U pojedinim delovima opet, imala sam utisak da je Konrad zurio da je zavrsi, dok u pocetku radnja tece li tece... No, vi prosudite sami.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  4. #4

    Odgovor: Joseph Conrad

    Citat Cecara kaže: Pogledaj poruku
    . Naime, u vreme kada je Konrads u svojoj 17. godini poslusavsi zov mora zauvek napustio Poljsku, njegova otadzbina prolazila je kroz izuzetno tezak period svoje istorije. U najdramaticnijoj etapi borbe za oslobadjanje od ruske vlasti, Poljska se nije mogla olako lisavati nijednog, narocito ne mladog Poljaka, narocito ne mladog i obrazovanog potomka porodice istaknutih patriota i buntovnika. A Jozef Korženjovski, mladi, daroviti i obrazovani izdanak porodice patriota i revolucionara, odlucio je iz nekih, za njega neopozivih, a za sve druge nerazumljivih razloga, da umesto zadatog patriotizma odabere apatridski zivot pomorca. Otadzbina mu to nece nikada oprostiti; mnogo je, medjutim, vaznije to sto Konrad sam sa sobom, izgleda, citavog zivota nije uspeo da rascisti dilemu da li je odlaskom iz Poljske postupio kao principijelan mlad covek kome se treba diviti zbog toga sto po cenu potpune neshvacenosti i osude sredine hrabro i odlucno sledi svoje ideale, ili kao moralna nistarija, bednik koga treba prezirati zato sto je, gonjen pre svega sopstvenim kukaviclukom, okrenuo domovini ledja u casu kada joj je bio najpotrebniji.
    Džozef Konrad je u godinama provedenim na moru sve to doživeo, osetio i shvatio nebrojeno mnogo puta; nikada, međutim, tako snažno kao na svom poslednjem velikom pomorskom putovanju: onom u srce tame belgijskog Konga. To će mu putovanje 1890. godine potpuno izmeniti život: najpre time što će bolest zarađena u prašumama afričke nedođije staviti tačku na njegovu karijeru aktivnog pomorca, a potom i time što će put u Kongo zanavek izmeniti i njegov unutrašnji svet i to tako duboko, sudbonosno i nedokučivo da će na temeljima tog iskustva nastati Konradovo, iz perspektive početka XXI veka, nesumnjivo najznačajnije delo: kratki roman pod naslovom Srce tame.

    Poput većine priča koje su promenile istoriju književnosti, i priča Srca tame gotovo je uvredljivo jednostavna. Dok nadomak Londona, na brodu ukotvljenom na Temzi čekaju plimu koja će im omogućiti da uplove u londonsku luku, Čarls Marlo Konradov omiljeni junak i pripovedač, koji te dve uloge obavlja u nekoliko romana četvorici prijatelja priča povest jednog svog ranijeg putovanja. Na tom putovanju, u službi belgijske trgovačke kompanije i sa zadatkom da zameni nastradalog kapetana rečnog parobroda, Marlo plovi drevnom rekom pravo u doskora netaknuto srce Afrike, užasnut gramzivošću civilizovanih otimača slonovače, i zainteresovan pričama o tajanstvenom Kercu, jednom od njegovih prethodnika, koji je među domorocima postao neka vrsta božanstva. Susret sa teško obolelim Kercom za Marloa je susret s otelovljenjem degradacije sveta iz kog obojica potiču, ali i susret koji donosi strašnu spoznaju dubine do koje može da se sunovrati uzvišena ljudska priroda. Jer, Kerc je neko ko je blagodareći svojim mnogostrukim natprosečnim sposobnostima, i u svom rodnom podneblju uživao veliki ugled i divljenje. Pretvoren u nakaznu masku izopačene uzvišenosti, Kerc umire ostavljajući kao testament i presudu nepopravljivom svetu svoje poslednje reči: Užas! Užas!

    U završnoj sceni romana, Marlo će po povratku, pri susretu s Kercovom verenicom te reči prećutati; reći će joj da je poslednje što je Kerc u životu izgovorio bilo njeno ime. Marloova priča se tu okončava; dolazi plima, a bezimenom pripovedaču čini se da ih dalji put vodi u srce beskrajne tame.

    Uprkos svojoj snažnoj i prepoznatljivoj mitskoj dimenziji, Srce tame je roman koji i te kako pripada vremenu u kome je nastao. To je vreme poslednjeg pohoda velikih sila na preostala, sve malobrojnija neosvojena mesta na mapi sveta. Tradicionalnim kolonijalističkim imperijama kakve su bile Engleska, Francuska ili Španija, u to doba nameću se kao konkurenti i Belgija, Rusija, Japan i Sjedinjene Američke Države. Proces otvaranja Afrike, kao poslednjeg velikog prostranstva primamljivog za kolonijalnu ekspanziju, još jednom je pokrenuo sva civilizacijsko-etička pitanja kojima su i u prethodnim vekovima bile opterećene kolonijalističke težnje i nastojanja. Sva ta pitanja u svojoj osnovi svode se na sukob civilizacije i primitivizma, problematičan zbog toga što bi trebalo da bude očit i jednoznačan, a nije; zbog toga što podela uloga nije uvek onakva kakvu bi kolonizatori želeli da nametnu. Nije, naime još od Robinzona Krusoa jasno ko je plemeniti prosvetitelj, a ko divljak, odnosno, nije li uvek reč o susretu plemenitog divljaka i civilizovanog varvarina; jasno je samo to da ne treba suditi po onome što se vidi na prvi pogled. Zbog toga, pitanje svih pitanja ostaje: da li baklja civilizacije u primitivni svet donosi svetlost prosvetljenja, ili požar koji će uništiti i poslednje ostatke praiskonski čiste ljudskosti? Primamljiv je, ali i opasno pojednostavljen, često istican zaključak da je Konradov odgovor na to pitanje sublimiran u reči užas, kojom Kerc na rastanku od života presuđuje i sebi i svetu koji mu je obezbedio uslove za tako spektakularni moralni sunovrat.
    A ko je, zapravo, ili šta je Kerc, i na šta se odnosi njegova završna presuda, sabijena u tu jednu jedinu reč? Kerc umire kao zabludeli podvižnik, pali anđeo otuđen od svih božanskih i ljudskih zakona, ali umire, očigledno, i kao predstavnik civilizacije koja ga je takvim učinila. Užas je krajnji cilj do kog stiže svaki idealizam zatrovan ideologijom koja bi trebalo da opravda njegovu zloupotrebu; nekada plemeniti i mnogostruko daroviti Kerc postao je vrhovni poglavar pakla koji je sam stvorio: bez njegovog misionarskog delanja, svet u kome se obreo sačuvao bi svoju ma kako primitivnu nevinost i čistotu. Zato je užas i zaključak koji govori ne samo o pogubnom delovanju opakog evropskog imperijalizma na dirljivo netaknutu Afriku, već i o sumnjivoj moralnoj prirodi svakog misionarstva. Civilizacija i varvarstvo reči su koje kao da i samim svojim konotacijama daju civilizovanom zapadnom svetu dopuštenje, čak i zadatak da popravlja, oplemenjuje, i usrećuje onaj koji je prozvala varvarskim. Pri tome, niko nikada nije pitao varvare da li uopšte žele tu vrstu napretka, oplemenjenosti i sreće, pa tako još od postanka sveta traje tragičan nesporazum između prinudnih usrećitelja i prinudno usrećivanih.

    Na strani ovih prvih je moć, na stani drugih iskonsko, prirodno pravo čovekovo da svoj život uređuje po vlastitoj volji i meri, pravo na slobodu. Najčešće se kao u priči o Kercu taj sukob završava tako što slobodu gube i jedna i druga strana: domoroci iz džungle izgubili su je u trenutku kada je Kerc kročio nogom u taj svet, a Kerc onoga časa kada je, postavši njihov bog, prestao da bude čovek.

    Time dospevamo do završnog, verovatno najznačajnijeg aspekta značenja Kercovog užasa: za Konrada je čovek u svojoj najrudimentarnijoj ljudskosti, a mimo svih ideologija i kolektivnih ideala jedina prava mera svakog užasa, i svake uzvišenosti. Tu Marlo, preneražen, sagledava koliko se Kercov užas odnosi i na svet iz kog potiče, i na svet u koji je dospeo, i na njega Kerca samog, ali i na Marloa i, dakako, na licemernog čitaoca. Kerc je jedan od nas, i to je ono što će Marloa nagnati da pokuša da mu mrtvom vrati dostojanstvo zakopano duboko u mulj na obalama Konga. Otud njegova završna laž, upućena Kercovoj ucveljenoj Verenici tvrdnja da je Kerc umro s njenim imenom na usnama. U paroksizmu besmisla, dostojnom završetka Kercovog zastrašujuće apsurdno protraćenog života, i ta je laž, naravno, apsurdna: nemoguće je, u samrtnom ili bilo kom drugom času, prizivati ime nekoga ko nema imena. S bezazlenošću Šekspirove Mirande u ovom slučaju skrhane saznanjem da je vrli novi svet nestao zajedno s čovekom u kome je videla otelovljenje svega najboljeg u tom svetu, ali nepoljuljane vere u svog heroja Verenica zahvalno prihvata Marloovu u magnovenju izrečenu laž. Njegova motivacija u tom trenutku zaista se svodi na neku vrstu instinktivne samoodbrane.

    On, dakako, ne laže da bi sačuvao mrtvog Kerca, koga i dalje mrzi sa strašću izneverenog idolopoklonika. Ne čini to ni zato da bi Verenicu poštedeo završnog, neizlečivog razočaranja naprotiv, njena nepokolebljiva vera u Kerca raspiruje u njemu nekakvu srdžbu koja bi ga pre mogla dovesti do potpuno suprotne odluke. Upravo u toj srdžbi nazire se klica Marloove laži: na bolan način oslobođen svih zabluda o ljudskoj veličini i uzvišenosti, on Verenici zavidi zbog toga što u svojoj bezmernoj patnji i dalje može da takve zablude sebi privije kao melem na ranu.
    Marlo, dakle, izgovara laž pre svega zato da bi i za samoga sebe sačuvao sličnu, ma kako krhku i varljivu mogućnost utehe zasnovane na veri u ideal. Time zapravo nastavlja tamo gde je Kerc stao: sa punom svešću o tome da je takva vera tek puka iluzija i opsena, on čini sve da ta opsena postane što uverljivija. Zato na kraju romana pred njim stoji srce beskrajne tame, i to ovoga puta ne u afričkom bespuću, već usred civilizacije iz koje je potekao. Srce tame, dakle, nije nekakav metaforički geografski toponim, već neznano, i za većinu nedodirljivo mesto na mapi ljudske duše.

    Takvu je mapu Konrad želeo da iscrta dok je kao mladić žudeo da zaroni u beline na geografskoj karti, i na njoj je decenijama predano radio ispisavši hiljade i hiljade stranica. Onih stotinak koje čine roman Srce tame vrhunsko su ovaploćenje njegove umetničke vizije. Svođenje te vizije na apologiju ili osudu, svejedno britanskog imperijalizma, ili na problem piščevog navodnog rasizma, ili mizoginije, osiromašenje je koje svedoči o neshvatanju suštinskog smisla Konradove proze.

    Srce tame je, naime, delo koje englesku književnost prevodi iz XIX u XX vek, iz jednog osnovnog razloga. Književnost XIX veka samouvereno je tražila odgovore na ono što je smatrala temeljnim ljudskim nedoumicama, pri čemu je ljudsko biće posmatrano pre svega kao proizvod neposrednog socijalnog okruženja; književnost dvadesetog nastoji da postavi ključna pitanja, sa jasnom svešću o tome da na svako od njih ima onoliko odgovora koliko je subjektivnih svesti kroz koje se mogu sagledati, i to ne nužno unutar okvira zadatih društvenoistorijskih okolnosti.
    Takva umetnost vraća se čoveku, i vraća čoveka samome sebi u svetu u kome je ljudska jedinka sve bolnije i beznadnije otuđena ne samo od svojih sapatnika, već i od sebe same. Otud proističe svest o posvemašnjoj apsurdnosti sveta, i ljudskog života u njemu; svest o tome da se istorija kao neinventivna priča beskrajno ponavlja, ne učeći ljudski rod ama baš ničemu. Pisci su tu da bi možda u svemu tome potražili i pronašli nekakav smisao, ali pre svega zato da bi tu dosadnu priču učinili zanimljivom.

    Želja da se spozna nedokučivo, da se ispripoveda neizrecivo, karakteristična je za skeptičnu modernističku samosvest. Ta vrsta samosvesti, prvi put u istoriji engleskog romana, jasno se prepoznaje u delima Džozefa Konrada. Tmina u koju na kraju romana Srce tame uranja Čarls Marlo, tmina je mračnog doba koje je na pragu, ali i tama nove, još nepoznate umetnosti, kakvu to novo doba nalaže kao nužnost. Gaseći baklju civilizacijskog optimizma i naivne vere u napredak ljudskog roda, kojima se licemerni XIX vek tako razmetljivo dičio, Konrad u Srcu tame pali prve iskre one umetnosti čija će svetlost, prigušeno ali postojano, obasjavati epohu koja dolazi. Epohu kojoj će svetlost, kakva-takva, biti i te kako potrebna.

    Zoran Paunović, "Džozef Konrad Između uzvišenosti i niskosti"
    P.U.L.S.E
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •