Oprostit mogu, al zaboravit nikad..
Oprostit mogu, al zaboravit nikad..
Nije svako ko luta izgubljen..
Pa postoje ljudi koje žele da ti gurnu prst u oko,sipaju so na ranu itd.. Ja im oprostim,mira svog radi..Sebe radi.. ali oni nikada više neće dobiti moje "dobar dan"
Dok postoje oni koji te uvrede nenamerno,ili u afektu... tada pređem i okrenem obraz.. jer znam da ne misle tako.. Imam veliki prag tolerancije,ali kada shvatim da je neko zlo bez ikakve tendencije za promenom.. jednostavno ga udaljim,ili ako ne mogu da ga udaljim - podignem zid! I Ćao
Do nedavno sam imala filosofiju da se treba "izdici" nad tudjom zlobom, zaviscu, zlonamernoscu, ljubomorom....i ostalom mizerijom ljudskih osobina.... razmisljala sam da to vise govori o njima - nego o meni. Pravila sam se da me nisu povredili (uglavnom i nisu - jer to rade meni nebitni ljudi....ali ti takvi "skacu po zivcima") .....
Nisam im dozvoljavala da se slade mojim "bolom". IGNORISANJE je bio moj recept.
Naravno da se ne moze preci preko svega...... i ne treba!!!
Sa godinama sam samo odlučnija da ne treba gubiti energiju na preispitivanje:" zašto je to neko uradio/la?" ........ vec razmisljam:"Vala neces vise"!!!
Mogu da oprostim............. tesko zaboravljam.
Mislim da je ignorisanje osobe koja vas je uvredila, najbolja stvar. A najgora za osobu koja to doživljava. Ponašati se onako prema osobi koja to, po vašim kriterijumima zaslužuje, je najveća kazna za tu osobu. Ponašati se prema nekome kao da ga nema, pogađa pravo u centar.
Prvi utisak uvek vara
Umem da oprostim ali sam veeeliko zlopamtilo. Sve to ja čuvam u fijokicama svog uma i vadim po potrebi
Kad bi meni dali kišobran, ja ga ne bih potrošio sam
pola mesta ja bih dao nekom, ko je dobar a slučajno sam.
i oprostim i zaboravim - ponašam se kao da se ništa nije desilo..
i uvijek su mi gadni i ljigavi bili oni koji govore - oprostim , al ne zaboravljam..
koji ga ku*ac onda opraštaš - da mu ga/joj nabijaš na nos, je l...
'Ako vam se neka ptica posere na glavu, obrišite se diskretno i pravite se ludi, kao i uvek kad su vas posrali.' - čika Dušan Radović
Umem da oprostim i volim da oprostim vise zbog sebe same a ne zbog drugih jer su mi dusevni mir i dobro zdravlje itekako vazni. Ako to ne uradim sva ta bol, gorcina, zlovolja... ostaju u meni, a koji ce mi ocin?! Oprostim i teram dalje. I naravno, "mere opreza" su na snazi neko vreme prema onima koji su me povredili .
If you are not willing to risk the unusual, you have to settle for the ordinary
Retko se ljutim,u pravom smislu te reči,jer uvek pokušavam da shvatim zbog čega je došlo do pogrešnog tumačenja stvarnosti,dešifrovanja poruka odaslatih mi od osobe u odnosu na koju osećam gorčinu,ili neku vrstu izneverenosti.Kada započne taj proces analaziranja ''pogrešne procene'',obično napipem priču i nemam potrebe da se ljutim,jednostavno osećam tugu.
Umesto besa,osećam tugu.Zamenila sam ove osećaje,tačnije,ukinula sam vladavinu besa.Barem se nadam.U svakom slučaju,ukoliko pišete od ovakvih osećanja sa negativnom predznakom možete samo ''profitirati'',naravno ne u smislu mogućeg unovčenja talenta za opisivanje emocionalnih stanja,već je u pitanju posedovanje ''materijala'' za priču.
Da,zaključak je da opraštam.Nekako unapred.
od sveg voća koje sam probala,najbolji ukus imala je dobrota
Znam da oprostim ali me neke stvari stvarno nerviraju. Kad mi neko stalno soli pamet, i misli da je u pravu za sve što kaže i za sve što uradi. I kad ne prihvata tuđe mišljenje. To ne razumem, ali ne moram baš sve da razumem.
Prvi utisak uvek vara
U zavisnosti sta treba oprostiti... Ipak mislim da nisam u stanju sve oprostiti...
...Postoje u nama neke neprevodive dubine...
...Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci...
...Ne znam...
uglavno svima sve na kraju oprostim
Oni su mali ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu vie mali ali su dosta veliki da ne budu mali
Znam, hocu i prastam
Mnoge mrzimo bez ikakvih razloga, a da ih zavolimo, tražimo čvrste razloge!