VII
Kako muklo Vreme, mladosti lopov hitri,
Na svom krilu odne dva'est i tri leta!
Dan mi se za danom užurbani sreta,
Al' kasna mi prolet još mlad cvet ne otkri.
Mlado telo možda istinu i skriva,
Te ko da međ' ljude nedavno sam stig'o,
Jer zrelost mi duše ne kazuje mnogo,
Ne više no u nekih srećnika što biva.
Pa bilo malo, mnogo, sporo il' brže,
Ali uvek i to u meri tolikoj,
Sudbina je ista, slab il' snazi bliže,
Vreme kroz nju vodi, ka volji Nebeskoj;
Trud sav drag mi biće, zbog milosti blaže,
Da oku i volji služim Gospodnjoj.
VIII
Kapetane, pukovniče, viteže,
Zauzet' možeš ta nemoćna vrata,
Al' ako časna dela tebi su plata,
Čuvaj ih, nek' briga za njih te veže,
Iznutra ih pazi, dug ti vratit' može
Ono što pozna slavu za ta dela,
Zna širit' tvoj glas na mora i sela,
Svud gde ih sunčev sjajni krug prože.
Ne diži koplja svog na Muza Gaj!
Osvajač Veliki htede da poštedi
Pindara kuću, zamka, tvrđave sjaj
Kad padoše: tad, ko nekad, glas usledi
Tužnog poete Elektrinog vaj
Da atinskom zidu propast uštedi.
IX
Gospo, što mudra u mladosti ranoj
Izbeže široka vrata i put
I s tim darima vrednim izabra trud,
Delo na polzu Istini nebesnoj,
Ko Mariju il' Rut, dobri dijel tvoj
Izabra te, a oni što te mrze
I na sve veću veru ti se trse
Bes ne bude, već milost i žalopoj.
Brige ti čvrste revnosno hoće
Da lampu mira delom svetlim pune
S Nadom, ne u sram. Sigurna zaista
Budi, da ženik s pratnjom kad dođe
Na svadbu u ponoć, da vrata zasune,
Ti s Njim ćeš uć', Djevo mudra i čista.
X
Kćeri dobrog Erla, što prvak bi
Engleske Saveta, blagajnik njen,
Obadva bi, zlatom neosvojen,
A pred sobom čist, oba ostavi,
Dok hud slom te Skupštine što se zbi
Ne skrha ga, ko pobeda sramna
Kod Heroneje, slobodi kobna,
Ta vest što Starog Mudraca ubi;
Ko da gledam, mada rođen posle
Dane sjaja oca vašeg, gospo,
Ko da ga kroz vas život vidim baš;
Dobro tvoje časne reči hvale
Vrline mu, što sve sudi lepo
Da ih i ti, Margareto, imaš.
Soneti