Kolumne
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 114

Tema: Kolumne

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    01 Kolumne

    Ne znam da li ste čuli za damu koja se zvala Šota Galjica (Shota Galica), ali ona kod velikog broja Kosovara uživa kultni status.

    Iako je njen muž Azem Bajta, uz Šabana Palužu i Tahira Mehaja u vremenu od l918. do l924. godine bio jedan od glavnih vođa KAČAKA koji su ojačavali tradiciju Drenice kao područja u kome su se Srbi (i prije toga, i tada, a i poslije toga) osjećali apsolutno nesigurnim, u narodu Kosova i Metohije (naravno, ne i Srbima koji su tu živjeli), Šota je sa svojom puškom i svojom hrabrošću, bila mitski heroj u želji albanskog življa za razdvajanjem od Srba.

    Da je živa, vjerujem da bi sad rekla:Eto, jesam li vam fino govorila.
    A Drenica u kojoj je Šota živjela i borila se je dio Kosmeta sjeverozapadno od Prištine, počevši na sjeveru od Rudnika, Donjeg Prekaza i Galice (kao što se i Šota zvala), pa na jug do Trstenika i Glogovca koji je u blizini prištinskog aerodroma i Kosova Polja.
    Ona riječ KAČAK danas se može svakako tumačiti. Za albanski narod oni su bili hrabri borci za oslobođenje svog naroda od srpske dominacije, a za Srbe su, bezbeli, bili hajduci, razbojnici ili kako se to danas kaže teroristi.
    Uglavnom, tradicija kaže da se Srbima nije preporučivalo da zanoće u području Drenice.

    Sve to znači da se između Srba i Albanaca na Kosmetu nije zakuhalo tek neki dan, nego mnogo, mnogo ranije, čak puno prije i rođenja Šote Galjice.

    Nas su u školi lijepo učili da je područje Kosova i Metohije kolijevka srpskog naroda, Raška, Duklja i Zeta sa svojim manastirima Visoki Dečani, Studenica, Pećka Patrijaršija i drugima (sa pravoslavnom religijom), daju tapiju jedan kroz jedan srpskom narodu na tu zemlju, sa koje su se vremenom proširili na sjever sve do Dunava.A kada su Srbi već stekli sve civilizacijske komponente jednog naroda koji se ukorijenio na jednom prostoru, počeli su sa juga da pristižu pripadnici albanskog naroda, koji su dolazili preko brda iz Albanije u potrazi za boljim životom.
    I onda su polako počeli da prave probleme i neprilike Srbima koji su živjeli na svojoj zemlji.Kakvo su mišljenje Srbi imali o pridošlicama mogli smo saznati od srpskih intelektualaca, pa tako Dr. Vladan orđević piše da su Albanci mršavi i niski, da imaju ciganske i feničanske crte lica, čak su ga podsjećali na praljude koji su spavali u krošnjama drveća, zakaćeni repovima o grane. (Ovaj se citat može naći u knjizi Ivo Banac:The National Question in Yugoslavia: Origins,History, Politics, ).

    Tako su nas učili u školi. Samo, takvu sliku su nam stvorili povjesničari što su i sami bili Srbi, a podrazumijeva se da nismo mogli čuti i onu drugu stranu, albansku. A Latini su nas fino učili :Audiatur et altera pars.
    A ta druga strana tvrdi nešto drugo. Prvo, kažu da su Srbi došli na područje Kosmeta seobom slavenskih plemena tek u VI i VII stoljeću, s čime se, htjeli ne htjeli, slažu i srpski historiografi.
    Ali, tvrde dalje Albanci, prije dolaska slavenskih plemena, što znači i Srba, područje današnjeg Kosova i Metohije nije bila pusta, divlja, nenastanjena i nepristupačna džungla, bila je tu zemlja DARDANIJA koju su nastanjivali albanski preci ILIRI, tako da pitanje ko je kome podstanar na toj zemlji, tom tvrdnjom mora dobiti neki drugi miris.

    Što je najgore, teško je utvrditi pravu istinu, iz prostog razloga što je malo relevantnih podataka iz tih vremena.
    Ono sigurnih podataka do kojih se može doći, govori da ni jedni ni drugi nisu baš opterećeni činjenicama, ponosno odbijajući da budu sluge činjenica i jedni i drugi su postali dobri čuvari svojih nacionalnih iluzija.

    Ono što se mora priznati je da od samog početka Srbima nisu cvjetale ruže na tom njihovom ognjištu, zahvaljujući prije svega Turcima koji su im zagorčavali život sve od Kosovske bitke l389. godine pa sve do l912., kada je propalo pusto tursko.
    A da ne mogu mirno spavati ni prije Turaka, ni za njihovo vrijeme, a bogami i poslije toga, pobrinule su se komšije Albanci.
    Treći faktor koji nije Srbima nikada dopuštao da se opuste bili su oni sami i njihova međusobna trvenja. Od svojih početaka življenja u Raškoj, Duklji i Zeti, omiljena srpska disciplina bila je međuplemenska borba.

    Tu su se najvještiji pokazali Nemanjići čiji se osnivač dinastije Stefan Nemanja i zamonašio 1196. godine. I njegov treći sin Rastko se zamonašio, ali je u toj oblasti postigao briljantniju karijeru, proglašen je za sveca.
    Kada bi danas pitao one mlade Srbe što na mitinzima i sportskim susretima (neću da spominjem rat u Bosni i Hrvatskoj) visoko drže tri prsta i glasno uzvikuju :Srbija, Srbija !, kako se pravim imenom zvao njihov idol sveti Sava, nisam baš siguran da bi se sjetili imena Rastka Nemanjića.
    A da je u to vrijeme trebalo biti lukav kako bi se opstalo, najbolje pokazuje baš sveti Sava, jer kad se Savin brat Stefan krunisao za kralja 1217. godine, Sava je blagoslov tražio od rimskog Pape.
    Dobro, sad, da se neko ne bi uplašio da su Srbi mogli da ostanu poznati kao uzoran katolički narod, Stefan je krunisan i po pravoslavnim pravilima igre, vuk sit, a za ovce se uvijek zna. Ovce ko ovce.

    U to vrijeme Albanci su većinom bili po brdima, tako da se Srbi nisu baš previše opterećavali njima, ali problem je nastao dolaskom Turaka. Do tada se srpska vlast oslanjala na državu (vlastela) i crkvu. Turci su sa svojim rezonom:Dobro, jesmo mi agresori, ali nama treba ova zemlja i mi ćemo je uzeti, pokazali Srbima na Kosovu Polju da u ratu ne pomažu busanja u prsa, mitologija i epska poezija. A to su tri stvari koje Srbi vole i koje ih najskuplje koštaju.
    Turci su uspostavili vlast punu krvi, pobili većinu srpske vlastele, ostavili one koji su se pokorili, čak su im, kao vazalima, ostavili i vlast u njihovom području.

    Mene ponekad uveseljava srpska mitologija, hajde što ubjeđujući i sebe i druge u nešto što samo oni žele, pa tako svoj najteži poraz pretvaraju po sistemu Davida Koperfilda u svoju veliku pobjedu, nego što i neke historijske činjenice,logički nedokučivim razlozima, divnom lakoćom obmanjivanja stvaraju kolektivnu iluziju.

    Eto, učili su nas da je glavni izdajica cara Lazara bio Vuk Branković (na čijem se imanju, Kosovu Polju, i odvijala bitka) a da je Marko Kraljević simbol srpskog junaštva.
    Stvari, na žalost, stoje malo drugačije. Ispostavlja se da je Vuk Branković, uz one vitezove iz Bosne koji su došli da se bore protiv Turaka, bio najhrabriji srpski vojskovođa i da je hrabro izgubio i život. A Marko Kraljević je među prvima pobjegao i među prvima postao skrušeni i vjerni turski vazal.

    Iako su pobili nepokornu srpsku vlastelu (lukaviji su, rekosmo, postali vazali), Turci nisu dirali pravoslavne crkve ni manastire, pa su Srbi mogli u miru dozirano da sačuvaju svoj identitet.(Sve se nešto pitam, kad su ti manastiri ostali toliko stotina godina nedirnuti, ko onda poruši Aladžu džamiju u Foči i Ferhadiju u Banjoj Luci).

    Ali zato Albanci nisu mirovali. Jest se i njih jedan dio, kao i Srba, prepisao na Islam, ali su vrebali svaku priliku da Turcima zagorčavaju život, a uz to, kao usput, i Srbima. Tako je u Kačanskoj klisuri, i pored turske okupacije, glavni gazda bio Albanac Musa Kesedžija. Nije bilo šanse da kroz tu klisuru prođe turski karavan sa robom, jer se znalo da bi ga odmah trebalo zaboraviti, a u korist Musinu.
    Kad je i Sultanu pukao film zbog Musinih aktivnosti, pošalje on čuvenog junaka i svog vjernog vazala Marka Kraljevića da Musi pokaže ko je gazda.
    Pri njihovom susretu Musa ga je pozdravio riječima:

    Prođi, Marko, ne zameći kavge,
    Il odjaši, da pijemo vino;
    A ja ti se ukloniti neću
    Ako t i jest rodila kraljica,
    Na čardaku, na meku dušeku,
    U čistu te svilu zavijala,
    A zlaćenom žicom povijala,
    Odranila medom i šećerom;
    A mene je ljuta Arnautka
    Kod ovaca na ploči studenoj,
    U crnu me struku zavijala,
    A kupinom lozom povijala,
    Odranila skrobom ovsenijem;
    I još me je često zaklinjala
    Da se nikom ne uklanjam s puta!

    Tako je to, ako nisi puno jači, sa puno više oružja, neće ti se Albanac skloniti sa puta, a pogotovo ako je to njegov put.

    Što se tiče Turaka na Kosmetu, nisu imali problema samo sa Srbima i Albancima, i moji Austrijanci su tu namirisali neki ćar, pa su 1689. godine upali na Kosovo.Ne treba ni govoriti koliko su se Srbi obradovali, pogotovo što su imali priliku da izmire neke račune sa Turcima, a opet, onako usput, i sa Albancima.
    Austrijance je predvodio grof Eneo Pikolomini (pored svojevremeno francuza Eugena Savoyskog neka ima i Italijana koji vode austrijsku vojsku), koji nije bio baš impresioniran domaćim Srbima (grof ih je nazivao Rasima, po Raškoj), pa krajem godine šalje jedan izvještaj u kome piše:
    Deset hiljada Rasa s oružjem u rukama dolaze mi bez ikakvog poglavara, s namerom da pljačkaju i žive od nasilja i siledžijstva. Ne znam šta da činim s tim divljim zverima, jer dolaze pod izgovorom da žele da nam se pridruže, a ja ne znam kako da ih obuzdam. Uništavaju i pustoše po celoj zemlji, i bude u meni strah i podozrenje, a zbog njihove neobuzdanosti drugi se plaše da nam priđu; da ih udaljim iz naše vojske, strahujem da će biti gore, a ako ih zadržim, mogli bi sve uništiti.

    Turci su taj njegov problem riješili po kratkom postupku, 2. januara 1690. kod Kačanika (teritirij Muse Kesedžije) otjerali su Austrijance s Kosova uz koje je pobjegao i veći broj Srba, pa su Turci sad nagovarali Albance da se sa brda spuste u doline.
    Tako, ser Pol Rajkot, engleski konzul u Smirni (današnji Izmir u Turskoj) koji je putovao Balkanom,1700. godine je objavio prikaz situacije sa tog područja u kome tvrdi da je tada na Kosovu bilo znatno više Arnauta (što će reći Albanaca) nego Srba.

    Kao što se vidi na Kosovu je bilo uzbudljivo kao u akcionim filmovima. Turci su predugo dominirali tim prostorom, ali sve ima svoj kraj, pa i pusto tursko.
    Bila je to prilika da se Srbi i Albanci opet okrenu jedni drugima i pogledaju da nema kakvih zaostataka u računima.
    Tako su Srbi, čim su 1878. povratili Niš, spalili tamošnju albansku četvrt a i sva okolna albanska sela do juga Srbije, pa Albanci, normalno, iz Srbije masovno bježe na Kosovo koje je pod Turcima bilo do 1912. godine. A na samom Kosovu odnosi Srba i Albanaca bili su tradicionalno napeti.

    Edith Durhman, koja je 1908. godine putovala tim krajevima piše da, iako je Kosovo dio Otomanske imperije, tamošnji Srbi bez obzira na činjenicu da u najvećem broju mesta čine manjinu, i dalje maštaju o proterivanju svih muslimana i obnovi velike serbske imperije.
    Naravno, svako ima pravo na svoj san.

    Sad, da ne bi ispalo kako ja forsiram samo crnu stranu srpsko albanskih odnosa na Kosovu, moram ispričati nešto što čak ima, na neki način, u jednom dijelu, i blagu nijansu romantike. Ljubavne, naravno, dosta je bilo mržnje.

    Helem,jedan Albanac se zagledao u jednu mladu i lijepu Srpkinju, a kako nije bio baš neki mirni i smjerni domaćin, nego mladić kome je oružje bilo glavna alatka on je svoj ljubavni problem riješio jednostavno oteo je djevojku i poveo je sa sobom u brda.
    Eh, sad,da li je i mlada dama bila zaljubljena, ne zna se,nju niko i onako nije ništa pitao.
    Kako je zona dejstva mladog junaka bila nešto veća, imao je priliku da isproba tvrdoću kamenja i gudura sve do Soluna. Kako je mladoj bilo da se lomata po bespuću mogu zamisliti, uglavnom, kod Soluna je dama iskoristila priliku i pobjegla od onoga što je najviše volio oružje.
    U Solunu je našla smještaj kod jednog Cincara (ne Ciganina, nego Cincara, to je nešto sasvim drugo) koji je bio prilično uspješan trgovac a dobre duše. Samo, damu je osim samog bijega mučio još jedan problem, naime bila je trudna, jer onaj mladi Albanac nije ratovao baš i noću.
    Trgovac se sažalio, pa da ne pukne bruka, oženio je trudnu djevojku.

    Što ja ovo pričam? Zbog djeteta, djeteta koje je rođeno iz ljubavi Albanca prema Srpkinji.
    Dijete se,hvala Bogu, rodilo normalno i izraslo u pametnog i bistrog (ne bih baš mogao reći i prelijepog, kao što je bila njegova majka)momka koji je dobio ime Alkabiad, s tim što je prezime nosio po svom biološkom ocu Nushi.Alkabiad Nushi.Alkabiad se u neko doba obreo u Beogradu gdje je kao pametan i obrazovan momak stekao finu karijeru. Bio je dovoljno bistar i znao je da s tim imenom, a naročito prezimenom, nema šanse za prosperitet u Beogradu pa je ono Alkabiad promijenio u Branislav, a prezimenu je dodao samo jedno malo ć, pa smo, na našu radost, dobili finog momka koji se zvao Branislav Nušić.Ostalo znate, postao je, do dana današnjeg najbolji srpski komediograf, a kako je bio obrazovan i govorio jezike, bio je srpski konzul u Bitolju, i, zna se, u Prištini. Nije krv voda.
    Dobro, kad je već bio bistar, pametan i obrazovan, pa bio i konzul, što ne postade i ambasador, pitaće se neko. Nema šanse, u Beogradu je važilo pravilo da ambasadori Srbije mogu biti samo pravi Srbi, što se za nekadašnjeg Alkabiada Nushija ne bi baš moglo stopostotno tvrditi.

    Na kraju, to i nije važno, meni je fino to što je onaj Albanac bio zaljubljen, i to u moru mržnje.

    Ovo, pak, što se dešavalo na Kosovu zadnjih tridesetak godina, znaju svi. Ono čega je najviše nedostajalo, bila je ljubav.
    Pogotovo što je Sloba Milošević svojom glupom politikom proizveo još više mržnje i još
    više aktuelizirao stari Kanon Leka Dukađinija u kome je osveta jako bitna riječ.
    Nakon masakriranja Albanaca na Kosovu i njihovog protjerivanja u Albaniju i Makedoniju, bila je to prilika Amerikancima da realiziraju OPLAN 10601 ALIED FORCE, što će reći plan za avio udare na Srbe, a koji je Srbe naučio da ima jačih i od Turaka.

    Druga je stvar što ja mislim da to Ameri nisu uradili što su se rasplakali nad hudom sudbinom kosovskih Albanaca, nego da tu imaju svoje baze.

    Kosovo se još nije osamostalilo, ali, eto, kažu, i to će uraditi poslije predsjedničkih izbora u Srbiji.
    Neka im je Bog na pomoći, na Albance mislim, znajući da ih prve komšije, Srbi, ne vole, a i oni u Albaniji imaju prema njima odnos kao Srbi iz Srbije prema Srbima iz Hrvatske, što je najblaže rečeno maćehinski..
    A koliko god su složni u borbi protiv Srba, toliko su nesložni između sebe. A za život u normalnoj, demokratskoj i samostalnoj državi, potrebno je malo više toga da se podudari, od neke tradicije državnosti, preko zdravih ekonomskih odnosa do normalnog i prijateljskog odnosa sa cijelim svijetom.
    Zato rekoh neka im je Bog na pomoći, sloboda zna da bude pretežak teret
    Nikad ne raspravljajte s budalom, ljudi možda neće primjetiti razliku.

  2. #2

    Odgovor: Kolumne

    alkibijad nusha ne nushi a nushicev cale nije shiptar vec cincar tek da se zna
    masovni pogrom shiptarana kojim si ti drogicama

  3. #3

    Odgovor: Kolumne

    Citat maksimilijan kaže: Pogledaj poruku
    alkibijad nusha ne nushi a nushicev cale nije shiptar vec cincar tek da se zna
    masovni pogrom shiptarana kojim si ti drogicama
    Može se i tako tumačiti da otac deteta bio cincar jer je rođeno u braku.Ali u Komunističkoj Istoriji koji su nas učili ne piše da je oženio trudnu devojku.Spisi Nacionalne Bibloteke u Parizu moze se pročitati drugačije.Samo da se i to zna.
    Nikad ne raspravljajte s budalom, ljudi možda neće primjetiti razliku.

  4. #4

    Odgovor: Kolumne

    da nisu ovo ti nacionalni spisi biblioteke u parizu
    Kosovo remake - Onako,usput - Kolumne - CyberBulevar.com-Bosanskohercegovački internet portal
    ono shto me je zadivilo je da se kolumna zove ponovo radjanje kosova
    a mozhda i vikipedija lazhesvi smo mi zhiveli u zabludi da je nushic cincar i da je djordje srpsko ime hvala shto si nam dokazao koliko greshimo

    vikipedija kazhe o nushicevim roditeljima sledece

    Нушић је рођен у Београду као Алкибијад Нуша у цинцарској породици Ђорђа и Љубице Нуше
    evo i njegova stranica
    http://sr.wikipedia.org/wiki/Бранислав_Нушић
    a po tebi je rodjen u solunu
    Poruku je izmenio maksimilijan, 04.05.2009 u 16:38

  5. #5

    01 Odgovor: Kolumne

    Tabui koji su jos prisutni kako u svijetu tako i kod nas

    Mnoge razvijene zemlje uspostavile su zadnjih decenija XX vijeka visok nivo tolerancije i prevazisle mnoge od vjekovno uvrijezenih tabua i predrasuda.Kada govorimo o tolerisanju tabua u pojedinim drustvima uzimamo u obzir pojedina drustva kao cjeline a ne sve njegove predstavnike.U mnogim zemljama seksualna revolucija, agresivne medijske kampanje i drustvena borba dovele su do pozitivnih rezultata .Ipak, u vecini drustava tabui kao sto su zlostavljanje zena i djece, nasilje u porodici, homoseksualnost, alkoholizam i narkomanija,eutanazija, prostitucija, vanbracne zajednice i potomstvo, usvajanje djece i mnogi drugi i dalje su prisutni.

    Svet se suocava sa problemom ostvarivanja osnovnih ljudskih prava koja se cesto prosiruju u specificne zahtjeve drustvenih grupa za koje drustvo opet smatra da ugrozavaju osnovne ljudske vrijednosti.Mnoge zemlje su na putu odobravanja homoseksualnih brakova te usvajanja djece u sklopu istih, eutanazije ili genetickog inzenjeringa u procesu planiranja potomstva.Te pojave konkretno u nasem drustvu obzirom na jaku tradiciju i opste ekonomsko-politicko stanje nece jos dugi postati predmetom javnih rasprava i medijskih kampanja.S druge strane zakon i red su uskoj povezanosti sa tabuima i tolerisanje istih moze ozbiljno ugroziti sigurnost u drustvu.Dok se na Balkanu narkomanija smatra za jednu od najvecih posasti od kada postoji covjek u Holandiji u odredjenim cetvrtima postoje automati sa sterilnim iglama sa precutnom devizom "k'o voli nek izvoli" sto se pogazalo i efikasnim jer se broj uzivaoca droge nije uopste povecao.

    Tabui se mogu na ironican nacin tretirati kroz humor. Americka crtana serija "The Simpsons" veoma uspjesno ismijava americko drustvo i njegove tabue koji su u suprotnosti sa realnim stilom zivota Amerikanaca. Kalifornija sa svojom Kristalnom dolinom predstavlja Meku svjetske porno-industrije, a na Floridi nepropisno obuceni kupaci podlijezu novcanim kaznama.
    Nikad ne raspravljajte s budalom, ljudi možda neće primjetiti razliku.

  6. #6

  7. #7

    Odgovor: Kolumne

    Ono što bi verovatno poslednje palo na pamet osobi koja je nešto čula o Srbiji ili možda prošla kroz nju u poslednjih nekoliko decenija, je da našoj državi nedostaju muškarci.

    Slike koje dolaze odavde skoro uvek su slike muškaraca - ratnika, političara ("očeva nacije"), sveštenika ("duhovnih očeva").., ili pevačica verovatno nesvesnih svoje (queer) drag queen maskuline prezence.

    Homofobija, mizoginija, borba za "tradicionalne vrednosti", kult oca (narodnog, ideološkog vođe) i mnogi drugi pokretači onih grupa mladih muškaraca koje često leče frustracije nastale lošim životom tako što razbijaju grad u kom žive, na prvi pogled izgledaju kao pokazatelji snage muškog principa", pa se tako često čini da u društvenom životu Srbije i ne postoji(e) drugi rod(ovi) osim muškog. Zapravo ništa nije manje istinito od toga. Problem našeg društva nije u tome što je "muški princip" previše prisutan ili dominantan, već u tome što on skoro da ne postoji.

    Srpski muškarac je kukavica. On je u stalnom strahu, pre svega od sebe. Srpski muškarac ako želi da bude muškarac mora da prizna zločine učinjene u njegovo ime. Njegov strah pre svega proizilazi iz činjenice da je on zapravo svestan svoje nemoći, i onda ga sve ugrožava - i istine iz prošlosti, ali i svi oni koji takođe zahtevaju moć - žene, Romi, ljudi sa invaliditetom, homoseksualci... Čoveka koji je siguran u svoju snagu, tuđa snaga ne ugrožava.

    Srpski muškarac je onanista. Da bi postojao odnos, mora da se prizna postojanje drugog. Muškarac je u strahu ne samo od sopstvene seksualnosti, već od seksualnosti uopšte. U jednom beogradskom muškom" nedeljniku pročitao sam naslov uredništva: "Ako ti devojka slomi srce, ti joj slomi vilicu". Ta rečenica odlično pokazuje strah Srpskog muškarca. Jer ako moja sopstvena seksualnost nije dovoljna da privuče (i zadrži) moju partnerku, onda će je zadržati moja pesnica. Srpskog muškarca homoseksualnost ugrožava ne samo zato što je homo već pre svega zato što je seksualnost.

    Srpski muškarac nikada nije odrastao. On je večno zarobljen u stadijumu palanačkog deteta koje, uplašeno od zlonamernog sveta, traži spas u krilu Oca koji će mu omogućiti blaženo stanje oslobođeno bilo kakve odgovornosti. On nikada nije prošao stadium individualizacije, nije postao osoba u psihološkom, i misleći pojedinac u društveno-političkom smislu.

    A ko je Otac? Razni Matije, Vojislavi, Slobodani, Irineji... svi oni koji hrabro preuzimaju na sebe breme odgovornosti" (društvenu moć) i samim tim omogućavaju u beskonačnost produženo infantilno proleće Srpskog muškarca. Ali ako su ti ljudi Očevi, samim tim moraju biti muškarci, reći ćete, i u pravu ste. Oni jesu muškarci, ali Srpski muškarci, u kojima "muški princip" ne postoji jer on ne može da postoji bez lične odgovornosti i hrabrosti, koje se mogu pokazati samo van stada istomišljenika, u zrelosti kojoj nije potreban autoritet Oca da bi znali šta je dobro a šta loše.

    I to je uzrok onog večitog vapaja za slogom među Srbima koja nekako nikako da se ostvari, jer da bi postali grupa moramo prvo postati pojedinci, sposobni da vidimo i poštujemo osobe koje nas okužuju.

    Sprski muškarac je i idealan nacionalista, i idealan komunista, i idealan kapitalista. Kada najzad prođe kroz tranziciju ka stabilnoj oligarhiji, Srbija će sigurno biti uspešna tržišna demokratija, jer će Srpski muškarac ponovo dobiti Oca koji se ne može dovesti u pitanje. Kao u vreme religiozne svesti, Tržište će mu najzad pružiti autoritet zahavljujući kom će moći da se zauvek oslobodi društvene odgovornosti, a Otac posle karikature koju je predstavljao tokom dvadesetog veka će postati Apstraktni otac, koji pruža odgovore na sva pitanja o Dobru i Zlu. Otac više neće biti smešna karikatura čoveka jer on i neće biti čovek, i zato se njegova pravila neće dovoditi u pitanje. Srpski muškarac će se tada pridružiti ostatku sveta u modernoj devijaciji "muškog principa" u kom eksploatacija postaje novi Oče naš.

    Srpski muškarac, da bi najzad to i postao, mora da se oslobodi strahova, da najzad odraste i postane seksualno, političko biće koje prihvata odgovornost za sebe i ljude oko sebe. Ali pre svega mora da shvati da nisu žene, pederi ili Albanci ti koji ga ugrožavaju, već upravo patrijarhat koju mu ne dozvoljava da od Srpskog muškarca najzad postane srpski Muškarac.
    Nikad ne raspravljajte s budalom, ljudi možda neće primjetiti razliku.

  8. #8

    Odgovor: Kolumne

    Dragi gospodine vrsac14 (posto su ostale institucije zauzete), da li biste u svojim navodima mogli da prenesete link sa kojeg ste preuzeli tekstove?
    Evo, cisto ako neko bude trazio:
    GayEcho - Press: MOJE PISMO SRPSKOM HETEROSEKSUALNOM MUŠKARCU
    Krek, krek.. Ne gudra

  9. #9

    Odgovor: Kolumne

    Какво говно од текста. Нека педерчина је узела за право себи да извређа све српске мушкарце.
    Можда сви педери нису болесници, али овај што је ово писао дефинитивно јесте, извире из сваког слова.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  10. #10

    Odgovor: Kolumne

    Citat starsica kaže: Pogledaj poruku
    Dragi gospodine vrsac14 (posto su ostale institucije zauzete), da li biste u svojim navodima mogli da prenesete link sa kojeg ste preuzeli tekstove?
    Evo, cisto ako neko bude trazio:
    GayEcho - Press: MOJE PISMO SRPSKOM HETEROSEKSUALNOM MU*KARCU

    Borba (komentari)
    Moje pismo Srpskom Heteroseksualnom muškarcu (Ili kako je patrijarhat pojeo patrijarha)
    26.04.2009.
    Milan Marković
    dramski pisac, Beograd

    Ilustracija: Nikola Grulović
    Nikad ne raspravljajte s budalom, ljudi možda neće primjetiti razliku.

  11. #11

    Odgovor: Kolumne

    U susret novom balkanskom okršaju

    Masakr u splitskoj Areni



    Sam dragi Bog pogledao je hrvatske i srpske novinare kad je svojim nevidljivim prstima miješao kuglice u ždrijebu Davis cupa, i kad je raspored natjecanja namjestio tako da pobjednik meča Hrvatska - Ekvador ide na pobjednika meča Srbija - SAD, i još da pobjednik na pobjednika ide u Hrvatskoj. Nije se još tako smirila mreža u beogradskoj Areni nakon Isnerova neuspješnog returna na Đokovićevu treću meč-loptu, a već su nabrijani novinari počeli prebrojavati mrtve i ranjene u četvrtfinalu Davis cupa u splitskoj Areni, nije sudac rekao ni "gem, set, meč", a već su mediji slali optužnice Međunarodnom sudu za ratne zločine na području Spaladium Arene.

    Sam dragi Bog pogledao je tako hrvatske i srpske novinare miješajući svojim nevidljivim prstima kuglice u ždrijebu Davis cupa, pa će psi medijskog rata imati posla i prekovremenih sati najmanje četiri mjeseca.

    Četvrtfinale Davis cupa između Hrvatske i Srbije igrat će se, naime, tek u julu, ali čim je iz Beograda dojavljen rezultat meča Srbija - SAD, a iz Zagreba odluka da se meč sa Srbijom igra u Splitu, udarnici hrvatskih i srpskih novinskih redakcija, iskusni veterani medijskih ratova, već su zauzeli čuke u dvorani i na krovovima oko Spaladium Arene. Žedni krvi, koju nisu okusili punih petnaest godina, nanjušili su novinarski lešinari rat, oslobodili u sebi hijene obeznanjene od gladi i pustili ih po naslovnim stranicama.


    "U ugovoru koji sam potpisao s Teniskim savezom Srbije postoji i klauzula da u slučaju meča sa Hrvatskom ili Njemačkom nisam obavezan biti na klupi Srbije", objasnio je otprilike veliki Nikola Pilić osjetljivu situaciju u kojoj se našao surovom voljom ždrijeba. Niki Pilić je, naime, s Njemačkom osvojio tri Davis cupa i tamo uživa status žive legende, a pošto je Splićanin - kako se to na hrvatskom kaže, Hrvat - i s Hrvatskom osvojio Davis cup, na putu do titule dva puta pobijedivši upravo u Splitu, posve je razumljivo zašto je aktivirao klauzulu iz ugovora i u splitskom četvrtfinalu rezervirao za sebe mjesto pred televizorom, izjavivši neposredno nakon pobjede u Beogradu kako mu "u Split nije pametno ići".

    Medijima, međutim, to ne samo da nije bilo dovoljno, nego i - više nego dovoljno.

    "Nikola Pilić: U Split nije pametno ići!", citirali su ga srpski novinari. "Nikola Pilić neće u rodni Split!", prepisali su odmah hrvatski novinari. "Nikola Pilić ne želi u rodni grad, jer se boji reakcije splitske publike!", objašnjavaju srpski kolege. "Nikola Pilić umire od straha i ne pada mu na pamet ići u 'ustaški' Split!", zaključuju hrvatski kolege. "Nikola Pilić umire, ali poručuje: U ustaški Split ni mrtav!", skratili su srpski novinari. "Srpski mediji otkrili: Nikola Pilić mrtav!", javili su odmah hrvatski novinari. "Nikola Pilić ubijen usred Splita!", urlali su zapjenjeni srpski dopisnici. "Srbi mučki ubili Nikolu Pilića u splitskoj Areni!", nadglasavali su ih hrvatski reporteri.

    "Hrvati optužuju Srbe za ubojstvo Nikole Pilića pred petnaest hiljada ljudi u grotlu splitske Arene!", vrište naslovnice srpskih novina.

    "Srbi optužuju Hrvate za masakr petnaest tisuća ljudi u splitskoj Areni!", dodaju odmah hrvatske novine.

    "Dvadeset hiljada Srba ubijeno u improvizovanom logoru u Spaladium Areni u Lori!", javljaju srpski ratni reporteri.

    "Pedeset tisuća mrtvih u napadu srpskih tenisera na Split!", preciziraju hrvatski dopisnici.

    "Srbija zavijena u crno: U ustaškom logoru Lora sto hiljada Srba pobijeno i bačeno u more!"

    "Hrvatska u crnom: Split sravnjen sa zemljom, dvjesto tisuća mrtvih, preko milijun prognanih i nestalih!"

    "Zašto Evropa ćuti? - Lora, novi Jasenovac: milion i po Srba likvidirano u najvećem genocidu posle Drugog svetskog rata!"

    Nije tako prošlo ni dvanaest sati od pobjede Đokovića nad Isnerom i plasmana Srbije u četvrtfinale Davis cupa, a već do ujutro bolnice i izbjeglički logori bili su puni mrtvih, ranjenih i sakatih, hrvatska avijacija raketirala je beogradske mostove, srpski tenkovi orali su slavonsko blato, timovi UN-ovih istražitelja otkapali su masovne grobnice po Dalmaciji, kolone prognanika probijale su se kroz snježnu mećavu prema Banjaluci, stupovi dima vili su se nad Splitom, Šibenikom i Zadrom, Peta flota se usidrila u moru pred Dubrovnikom, a Međunarodni Crveni križ obavljao je inspekcije u logorima Lora, Stara Gradiška i Jasenovac. U nekoj vojnoj bazi u Nevadi Boris Tadić s teškim ljubičastim podočnjacima na licu objašnjava Baracku Obami da su Hrvati prvi započeli, a Ivo Josipović gnjevno pita Tadića što su srpski teniseri radili u Splitu, pet stotina kilometara daleko od svojih beogradskih terena.


    Puna su četiri mjeseca ostala do meča u splitskoj Areni, a odvratne balave njuške novinarskih hijena već su namirisale krv i palež, zapišavši teniski teren i pripremajući ga u najboljoj tradiciji Srpske akademije nauka i umetnosti, Tuđmanove blajburške inteligencije, Politike Ekspres, Slobodnog tjednika, zagrebačke i beogradske televizije, Odjeka i reagovanja.

    Hrvatski novinari dijele lekcije bahatim srpskim imperijalistima koji bi određivali gdje će se igrati, srpski novinari upozoravaju čitatelje da se igra u srcu tame, gradu čiji gradonačelnik mrzi Srbe, hrvatski mediji odgovaraju kako Srbi već kukavički traže alibi za novo srpsko Kosovo, srpski mediji apeliraju na međunarodnu tenisku federaciju da oduzme ustašama domaćinstvo dok je na vrijeme, Hrvati pribijaju Nikolu Pilića na stup srama i izdaje, Srbi pribijaju Nikolu Pilića na stup srama i izdaje, i sve to u novinama koje su izašle samo dan nakon što se saznalo da igraju Hrvatska i Srbija, i da igraju u Splitu.

    Puna su četiri mjeseca ostala do meča u Spaladium Areni, i razumno je stoga na vrijeme se upitati što će tek biti u srpnju, kad Novak Đoković i drugovi konačno stignu u Split. Što će zadovoljiti metastazirane apetite krvožednih hrvatskih i srpskih medijskih lešinara, koji već sad u zloslutnim jatima kruže nad Splitom? "Serbia" i četiri ocila na Đokovićevom dresu? Hrvatske trobojke u dvorani? Srpska zastava na klupi? Jeziva, složna nacistička "Lijepa naša" s tribina? Zlokobna četnička "Bože pravde" usred Splita? Zborno "Ubij, ubij Srbina" iz petnaest hiljada grla? Tipsarevićeva tri prsta prema počasnoj loži? Gradonačelnik Kerum s ustaškom kapom i ispruženom desnicom? Zaklani linijski sudac? Linč srpske reprezentacije? Bomba u dvorani? Bomba na dvoranu? Tri kasetne bombe na dvoranu? Deset hidrogenskih bombi na dvoranu? Koliko mrtvih i ranjenih će biti dovoljno da meč opravda naziv "derbija četvrtfinala"?

    Što, međutim, ako se - kojim čudesnim slučajem - ne dogodi baš ništa? Kako jednom reče Woody Guthrie "što ako objave rat, a nitko se ne odazove"? Što kad bi, pretpostavimo načas, hrvatski i srpski teniseri javno izdali svoje nacije i povijesti i historije i domovine i otadžbine i Vukovare i Krajine, što kad bi u julu odigrali samo jedan normalni teniski meč, što kad bi netko pobijedio 3:2, a Đoković i Čilić se na kraju petog meča izljubili na mreži, i pružili ruku sucu, što ako se, hipotetski govoreći, srpska reprezentacija živa i zdrava vrati u Beograd?

    Tko bi bio kriv za taj sramotni debakl i nezapamćeni organizacijski fijasko?

    nezavisne.com
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  12. #12

    Odgovor: Медији


    Ulje u kolenu

    Pročitah nedavno izvrsnu knjigu Dubravke Stojanović, još izvrsnije nazvanu Ulje na vodi. Moram priznati da mi naslov - osim što lepo zvuči - nije bio jasan, a da budem sasvim iskren - nisam ni tražio skriveno značenje dok ga autorka sama nije objasnila u intervju u NIN-u. Ukratko: kapljice ulja na vodi su metafora demokratskih i modernizacijskih tendencija koje od nastanka Srbije kao moderne države ne uspevaju da se spoje u jednu celinu.

    Odavno nisam naišao na bolju definiciju ovdašnje političke istorije. (Drugih istorija, uostalom, teško i da ima.) Istoričarka po obrazovanju, Dubravka Stojanović svoje teze potkrepljuje neoborivim argumentima dokumenata. Iz tih dokumenata i autorkinih komentara izranja prilično mračna slika novije srpske istorije. Mnogi mitovi - na primer onaj o Kraljevini Srbiji kao uzornoj onovremenoj demokratskoj državi, posle pažljivog iščitavanja Ulja na vodi padaju u istu tu vodu.

    Iz pročitanog proizlazi da je od sticanja nezavisnosti naovamo demokratija u Srbiji bila veoma papirnate prirode. I u XIX veku, upravo kao i u XXI, donosili su se velelepni ustavi i pisali odlični zakoni, ali je i onda, kao i sada, ustavnost i zakonitost bila čisto dekorativne prirode. Jer, ruku na srce, čak i ovaj aktuelni, smandrljani i na lopovluk doneti ustav uopšte ne bi bio loš pod uslovom da se primenjuje. Još da je ustavopisac bio dalekovidiji i u konštituciju uneo član po kome svi Srbi treba da žive dvesta pedeset godina, gde bi nam bio kraj. Aktuelni zakoni su da ih na srce priviješ, ali šta da se radi kada ni sudije ne daju pet sitih para za te zakone. U stvarnosti XIX veka, baš kao i u stvarnosti XXI - zaključićemo posle čitanja ulja na vodi - sve se odvijalo kao i danas. Odluke su donošene mimo institucija, vladale su samovolja i voluntarizam, a ni lopovluku i korupciji nije loše išlo.

    Vaistinu, blizu je pameti da se nije baš sve moglo srušiti prekonoć, kao što nam se učinilo posle dolaska Miloševića na vlast. Urušavanje ideje države i vašarska sprdačina sa osnovnim principima demokratije imali su - kako vidimo - dugu predistoriju. Ono što me je istovremeno i nasmejalo i zabrinulo jesu citati onovremenih političara koji se mirne duše mogu staviti u usta Tome Nikolića ili Palikuće, kao što bi se mnoge izjave pomenute gospode mirne duše i po skupe pare mogle izvesti u podaleku prošlost. Odavno ja podozrevam da je potajni cilj srpske mainsteram politike zapravo zaustavljanje vremenskog toka, ali do čitanja Ulja na vodi nisam, što no se kaže, imao dokaze. Sada ih imam, ali mogu da se slikam sa njima. Vodostaj baruštine na kojoj plivaju kapljice demokratskog i modernizacijskog ulja nije opao ni za milimetar. S tim što je voda već sasvim ustajala, usmrdela i puna punoglavaca. Eto, uzgred, još jednog objašnjenja opsednutosti teritorijama: nesposobne da se uhvate u koštac sa izazovima eluzivnog i ograničenog resursa kakvo je vreme, naši samozvani voždovi izlaz priviđaju u teritorijalnom proširivanju kao jedinom mogućem pravcu kretanja. To, u prvo vreme uspešno, proširivanje atara po svaku cenu (da ga nije bilo, danas bi bilo najmanje 30.000.000 Srba) nije imalo za ishod sanjano ujedinjenje svih Srba nego njihovo potapanje u kaljugu istorijske entropije. Došli smo do toga da više nemamo kud ni u prostoru ni u vremenu. Možda je vreme da ulje prekrije vodu. A možda i nije. U svakom slučaju: must read!



    IZVOR Danas
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  13. #13

    Odgovor: Kolumne

    Парада поноса: битка за круг двојке, или, омладина на све стране

    Невенко Шрбић
    недеља, 10. октобар 2010.
    У српској престоници недељама се лицитирало хипотетичким сценаријима и могућим развојима догађаја за време прве Београдске Параде поноса (vol. III) . Организатори овог немилог догађаја су вероватно, у нападима сулудог ентузијазма (или под утицајем дрога) замишљали слободни и поносити марш сексуалних мањина булеварима и улицама Београда, уз техно музику и општи етузијазам и осмехе пролазника, како се то сваке године (не) дешава (ни) у либералним западноевропским престоницама. Огорчени грађани Србије који превише гледају Медијски јавни сервис, и који и даље гаје илузије из неких срећнијих времена, да је држава у служби народа, надали су се до последњег тренутка, да ће органи реда забранити скандалозно окупљање и спречити изливање народног гнева на улице, онако, уосталом, како то сваке године раде градске власти Москве. Огорчени грађани који не гаје овакве илузије, прижељкивали су отворени бојкот, како улица града, тако и телевизија које догађај преносе, у настојању да Параду поноса, како се лепо изразио колега Рендић, разобличе као оно што јесте репризу уласка нациста у Београд, који су листом сви поштени грађани провели иза спуштених ролетни. Огорчени грађани, које је огорчење, (оправдани) гнев и социјална беда довела до очајања, прижељкивали су отворене сукобе са полицијом и жандармеријом, како би се на тај начин властима ставило на знање да су, баш као и Милошевић пре њих, већ одавно с друге стране полицијског кордона од сопственог народа. Најзад, сами државни органи су се надали да ће прегурати тај дан искључиво фиксирајући пажњу на похвале и милост којима ће их обасути Хилари Клинтон, када нам благоизволи у визиту за који дан, а локални евробољшевици, НВО јуришници и новинари Б92 прижељкивали су крв, батине и сузавац, који ће по ко зна који пут послужити као доказ притајеног зла које почива у њиховим суграђанима српске народности, и које само они могу држати у шаху (за скромну накнаду, наравно). По њима, Парада поноса треба најзад да доведе до забрањивања клерофашистичких организација, читај сваког облика политичке борбе против режима, која није сертификована из Брисела.

    Већ у недељу у подне постало је јасно да су се сви наведени сценарији остварили. Педери (био је међу њима и по који хомосексуалац) су поносито и слободно прошетали центром града, с тим што је тај центар, са своја три обруча полиције и жандаремерије, са пуном антитерористичком опремом и возилима за разбијање демонстрација, далеко више подсећао на Варшавски гето, него на Бранденбуршку капију (куда обично пролази берлинска Парада поноса), а учесници параде, са розе туфнама уместо жуте Давидове звезде, под до зуба наоружаном полицијском пратњом подсећали су на сцену из Пијанисте или Моста на реци Квај, пре него на журку на отвореном и карневал толеранције. Са друге стране, улице којима су ходале заиста су биле сабласно пусте и неодољиво налик на сцене из времена окупације, будући да грађанима који нису били спремни да се легитимишу и понесу розе траку није био ни дозвољен приступ у центар града. А на ободима три прстена, беснеле су демонстрације каквих се не би постидео ни Светски економски форум. Демонстранти су на све начине, систематски покушавали да заобиђу невиђене полицијске снаге, а уз пут су више него убедљиво успели да покажу и докажу своје незадовољство политиком државних и градских власти, које су у њихово име, њиховим новцем, у њиховом граду, организовале манифестацију коју плебисцит грађана сматра просто срамотном. Дакако, гледаоци Б92 и њихових идеолошких следбеника и савезника, имали су прилике да се наслађују примитивношћу и дивљањем српских хулигана, и да сањају светлу будућност када ће НАТО полиција увести полицијски час за све који не носе розе туфну на реверу. Као и да у глас повичу: забрана, забрана! Знамо и кога.

    Шта су, дакле, тековине трећег по реду првог београдског 'Белгрејд прајда'? Сексуалне мањине претвориле су круг двојке у журку на отвореном и за државне паре организовали жандармерију да им служи као избацивач на улазу, да би их на крају полицијским марицама евакуисали са сопствене забаве у СКЦ. Власт је начинила још један корак, како би грађане додатно учврстила у оцени да је држава, по ко зна који пут, негативац, угњетач и силеџија (нико није јачи од државе, поручују нам славодобитно државни органи, који се не питају зашто се у XXI веку и на прагу ЕУ грађани Србије и даље туку са полицијом), а млади припадници навијачких група и клерофашистичких организација имали су прилике да, са њихове тачке гледишта, достојно бране част свога града и земље, чинећи то, у најмању руку, са више права и више подршке грађана од супротстављених им органа реда, који су целу ствар и закували.

    Ко је страдао од Параде поноса, осим образа целог народа? Повређене су десетине демонстраната и полицајаца, али и једни и други су то сами тражили и добили шта им следује. После овог догађаја, хомосексуалци у овој земљи никада нису били омраженији, стигматизованији и даљи од симпатија својих суграђана. Тик уз њих по омражености и презиру стала је, по ко зна који пут у протеклих две, или двадесет година, држава, са свим својим службама, министарствима и Председником лично (дим у Крунској улици нешто нам говори и о томе, као и аутобус чији је једини грех био што се на њему затекао лого Б92). А грађани Београда су, по ко зна који пут, били беспомоћни таоци сулуде државне комбинаторике која са њима нема, ама баш никакве везе, суочени са бахатим патернализмом и душебрижништвом политичара којима су власт и сила, очигледно, (опет) удариле у главу.

    Завршићу овај текст извештајем очевица. Стицај околности ме је за време параде затекао у улици Крунској, тик изван трећег о полицијских обруча (нисам ишао да се тучем, кунем се!). Пошто се од полиције није могло проћи главним улицама, морао сам да сечем кроз пролазе и тек, у једном од њих, поред отвореног прозора, чујем глас неке бакице (један од оних клерофашиста, по свој прилици), која подноси рапорт својој пријатељици на другом крају града: Јесте, јесте, вели она, овде се туку, лете хеликоптери, а омладина трчи на све стране. Омладина лепа реч из неких бољих времена, које бака памти боље и од учесника у паради, и од демонстраната. Омладина је некада означавала оно најбоље што је ова земља у себи имала, и што је био сигуран залог њене светле будућности. Како је омладина одједном постала хулигани, клерофашисти и неонацисти? Стеван Филиповић и Димитрије Војнов снимили су филм који за то оптужује државу, која је омладину затровала национализмом. Држава јесте крива, али национализам није њен отров. Не ове државе. Ова држава је грађане отровала лажима, непотизмом, корупцијом, и бескрајном бешћутношћу, бахатошћу и безобзирношћу. Шака педера (и понеки хомосексуалац) који шетају градом, док полиција из њега пендрецима, сузавцем и маневарском муницијом избацује све остале то је алегорија стања у нашој политици. Златни замак испод дуге, у њему друштвена и културна елита, заштићена бедемима и кордонима полиције, а са друге стране, непрегледна руља обесправљених, огорчених и понижених, који чекају свој час. Парада је лупила своју рецку на Београд, и остала жива и здрава, што се за Београд не може рећи. Једно ванредно стање је готово, чека се следеће. Incipit Hillary.
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  14. #14

    Odgovor: Kolumne

    Феђа Димовић

    Револуција под лупом

    Много лакше ће нам бити ако прилике у Србији посматрамо са геополитичког уместо са дневнополитичког становишта

    Након нереда који су избили поводом одржавања геј параде у Београду, у јавности се отворила дебата о могућности избијања нове револуције која би довела до насилне промене власти. Да ли је у прошлу недељу одржан искључиво протест против ,,Параде, или је то зачетак општенародног устанка? Иако већина осуђује поновно ломљење града и пљачкање бутика, чињеница је да је овом народу догорело до ноктију, и да су многи, барем кришом, прижељкивали коначно уздизање куке и мотике. Истина је да би један овакав инцидент, у свакој одговорној држави, већ сам по себи довео, ако не до суштинских, онда барем до неких кадровских промена. Оставке министара полиције, одбране, кључних људи БИА и београдског МУП-а, блистале би се на премијеровом столу још у понедељак изјутра. Неко би морао да одговара због намерног изазивања опсадног стања у престоници, јер су и пијанци у парку знали да ће Београд 10. октобра личити на Палестину. Поставља се питање коме је одговарала цела ова ситуација? Демонстрантима? И поред свог напора и добре организације нису успели да спрече одржавање геј параде, а већина њих се налази у притвору из којег се у Србији не излази. ЛГБТ популацији? Степен хомофобије је сада само још већи него раније, јер их многи криве што су остали до краја тврдоглави, и што се нису уздржали а да не упуте коју отровну жаоку. Остатку народа? Бачене каменице и запаљени контејнери нису успели да повећају запосленост и напуне празне новчанике. Остаје да је једино од свих профитирала искључиво партијска олигархија, која је овај инцидент искористила да се још јаче учврсти на власти. Режимски медији распалили су пропагандну канонаду, са циљем да у корену сасеку сваки облик протеста у будућности. Водитељи искривљених гримаса, политичари, забринути аналитичари и НВО активисти рецитовали су добро познате десетерце о хулиганима и фашизму који су рак рана демократске Србије, која по оцени Хилари Клинтон има потенцијал да буде и лидер у Европи, а не само у региону! Ако ускоро буде неког радничког штрајка, биће проглашен за штрајк радника хулигана са фашистичким захтевима да им се повећају плате којима би финансирали хашке бегунце.

    Некако опет случајно се потрефило да су навијачи прекинули утакмицу у Ђенови, а минут након тога, у ванредном дневнику РТС-а, водитељка је прочитала већ спремно саопштење о невиђеној бруци и ружној слици коју смо поново послали у свет. У сенци ових догађаја остала је посета америчке државне секретарке, која је свратила да нас љубазно замоли да се манемо Косова и Републике Српске, да се учланимо у НАТО и коначно завршимо са мрачним деведесетим у којима смо изазвали све те силне ратове. Прича о насиљу скренула нам је мисли од финансијског колапса, незапослености, општег штрајка у реформисаном правосуђу, Мишковићевих дугова добављачима, Луке Београд, несташицама млека, банкарских крвопија...

    Већ сам читаоцима Политике постао досадан са својим трактатима о држави без легитимитета, која нема никакву моралну ни духовну димензију, а није ни суверена у одлучивању. Пошто власт у земљи не ужива подршку већине грађана, она намерно генерише насиље како би владала у једној врсти незваничног ванредног стања. Вешто се манипулише са огромним бесом нагомиланим у народу, па се по потреби изазивају или организују инциденти о којима се данима распреда, а који суштински не могу угрозити владајућу машинерију. Ако погледамо уназад, у Србији се није одиграла ниједна насилна промена режима а да није била организована споља. Учили су нас у школи пароле боље рат него пакт, боље гроб него роб! иако је заправо било боље Черчил него Хитлер. Подметали смо бубреге под Милошевићеве пендреке док је опозиција грицкала семенке на семинару у Будимпешти. Морамо да престанемо да промене везујемо за политичке странке које су нам тренутно понуђене, јер све оне одавно функционишу у истом систему. Да није тако, неко би им већ пресекао снабдевање, или би се против њих покренуо поступак пред Специјалним судом. Много лакше ће нам бити ако прилике у Србији посматрамо са геополитичког уместо са дневнополитичког становишта. Ако схватимо да се преврати у малим земљама не дешавају спонтано, вољом народа, већ у складу са интересима великих играча. Онда ћемо умети да међу собом препознамо искрене родољубе, а да раскринкамо убачене провокаторе. Нећемо чекати да нас неко заведе него ћемо имати јасну слику какву земљу желимо да створимо. Борићемо се за то да нам се деца школују и запосле, уместо што ћемо анатемисати читаве генерације. Онда ћемо можда имати и своју праву народну револуцију, јер ћемо се борити са смислом уместо да у борби тражимо смисао. Кад будемо изашли на улице, знаћемо зашто и за кога, а онда нема сузавца ни лисица које ће моћи да зауставе нашу идеју.

    члан групе Београдски синдикат
    Феђа Димовић
    објављено: 15.10.2010.

    Феђа Димовић : еволуција под лупом : ПžЛИТИšА



  15. #15

    Odgovor: Kolumne

    Ni ćelava ni blesava


    teofil pančić

    Ideja da marginalizovane društvene grupe moraju uvek i zauvek da čuče u mišjoj rupi, inače zaslužuju sve što im se dogodi, spada u raskošnije primerke iz kolekcije Sveopšte istorije beščašća

    Šta smo naučili od krvave nedelje u Beogradu? Nekoliko važnih stvari: da je svako masovno nasilje organizovano, da je svako organizovano nasilje političko, da je svako političko nasilje pučističko, a da je namera njegovih organizatora da zavedu tiraniju. Naravno, u ime neke uzvišene vrednosti, po mogućnosti tradicionalne, to potencijalnim simpatizerima i budućim robovima nekako najseksi zvuči. To su činjenice. Ostalo su izgovori i prenemaganja. Dobro, recimo da je to ono što smo naučili "o njima". A šta smo naučili "o sebi"? Pa, recimo to da u vaskolikoj intelektualnoj eliti, vladinom i nevladinom sektoru te sveukupnom medijskom profesionaluku (i vodi) nije bilo tog delije koji bi stvari postavio tako jasno i beskompromisno kao jedna Jelena Karleuša od svih ljudi! i to u Qriru od svih listova! Prostije rečeno, građanka Karleuša je o suštini bede i licemerja "zdravih tradicionalnih Srbalja" oko Povorke ponosa u svojoj kolumni (!) rekla sve ono što je trebalo da kažemo mi kojima je to posao, ali nismo znali, hteli ili smeli da to izložimo tako jasno i bez femkanja. U redu, ja sigurno neću samo zbog toga prestati da mislim da su zvukovi koje JK ispušta pokušavajući da peva nešto najstrašnije što je zabeleženo otkad je čovek izmislio aparate za snimanje i reprodukciju audio sadržaja, niti ću misliti išta bolje o kontekstu u kojem je napravila karijeru, ali za ovo što je napisala u tekstu "Otvorite svoj um!" (pročitajte ako niste i dalje je lako dostupno na sajtu Qrira), za zdravu pamet, ličnu i građansku kuraž i autorski kreativni bezobrazluk, građanka Karleuša Jelena zaslužuje više respekta nego što sam uopšte u stanju da iskažem.

    Okej, sada nazad na početak. Baš kao što je JK, mada "nepozvana", svima lepo nacrtala da su dva i dva četiri, tako je i cela jedna mašinerija "patriotskih" i(li) "bogobojaznih" mrsomuda, prodavaca magle, a bogme i blagoglagoljivih pučističkih jataka, sada krenula da troši svoje doduše, mahom skromne resurse pameti i elokvencije ne bi li dokazala kako ništa nije onako kako jeste, nego je, naprotiv, sve onako kako nije: sve što ste videli niste videli, sve što ste čuli niste čuli. Za početak, nasilničko orgijanje fašističke rulje sistematski se poistovećuje (i tako tobože, na osnovu jedne kvazianalogije, legitimiše) sa građanskim protestima tokom devedesetih, posebno sa "finalnim obračunom" od petog oktobra 2000. Stvari stoje baš obrnuto, miran protest i nenasilje (i načelno i sasvim konkretno) odlika su svih tih protesta (we were there!), dok je nasilje bilo uvek na drugoj strani. Sam peti oktobar tu je tek prividni izuzetak: njemu su prethodili legalni izbori, koje je Milošević izgubio, a zatim odbio da prizna poraz, čime je svesno izmestio stvari iz normalnih pravno-institucionalnih okvira izvevši neku vrstu puča, postavši klasični Uzurpator. Zbog toga mu se moralo malo pripomoći da ode, i to je sve. Dakle, upravo zato da bi se povratio zakonski poredak! Petooktobarski demonstranti, u ogrooooomnoj većini, nisu bili razjarena linčerska gomila, a ovi nedeljni jesu. I to ništa ne može da izjednači, osim ako nećemo sami sebe da lobotomizujemo. Jedino je po samim obodima "petog oktobra" bilo nekih nedostojnih događaja, poput obračuna gomile sa Dragoljubom Milanovićem; izvinjavam se što skromno podsećam: prve Nuspojave nakon 5. 10. 2000. bile su posvećene upravo mom gađenju nad tim (zlo)činom koji se ne da opravdati i relativizovati nikakvim kontekstom.

    Sa vrlo dobro vođenim i koordinisanim ustankom šljama od 10. 10. 2010. sve je suprotno: nasilje prema drugim ljudima i prema tuđoj imovini jeste jedina njegova svrha, smisao, suština. Pri tome, to nasilje usmereno je najdirektnije protiv zakona i protiv svakog demokratskog poretka, a ne u njegovu odbranu, kao 5. 10. 2000. Naime, Povorka ponosa sviđala se nekome ili ne organizovana je po zakonu i uz poštovanje ustavnih prava građanki i građana, odobrena je i obezbeđivana od legalne i legitimne vlasti (a ova je baš to sve dok ne izgubi demokratske izbore) i nije ni na koji način bila nasilna prema bilo kome drugome.

    Ovo nas dovodi do drugog demagoškog dragulja (amfilohijevskog porekla, ali široko rasprostranjene upotrebe, od svih zavađenih frakcija Novih Srpskih Političkih Mislilaca preko dislexičnih repera sve do nesrećnog Vukotić Manje): žrtve nasilja nisu žrtve, nego su baš one pravi nasilnici; one su isprovocirale nasilje i to, dakako, iz loših, čak zavereničkih namera, da "naude Srbiji". Sad bi tu neko sa tri čiste u glavi rekao: pa dobro, majstori, ako je to tako, zašto ih lepo niste zeznuli pa im uskratili nasilje (kao u onom genijalnom vicu kad sadista muči mazohistu tako što neće da ga muči), i tako njihov Podli Plan osudili na propast?! Ali, naravski, to nema mnogo smisla, jer čak i oni iole pametniji među korisnicima i širiteljima ovih floskula svesni su da pričaju gluposti samo su ubeđeni da tako treba, u ime Višeg Cilja. Ideja da marginalizovane društvene grupe moraju uvek i zauvek da čuče u mišjoj rupi, inače u protivnom izazivaju nasilje i zaslužuju sve što im se dogodi spada među raskošnije primerke iz kolekcije Sveopšte istorije beščašća.

    Na koncu, tu je i mehanizam sentimentalizacije percepcije zločina(ca): to su deca; oni žele dobro, samo možda ne znaju kako; zar da zatvaramo i kažnjavamo cvet srpske mladosti? Režiser Stevan Filipović uspeo je nekako da kroz kakofoniju nesuvislosti kojom je bio zasut protne jednu važnu principijelnu razdelnicu: građani koji nasilnički i politički deluju u javnom prostoru nisu deca, koliko god godina imali. Na neki način, svojim se delovanjem oni odriču svog "detinjeg" statusa. Da i ne govorimo o tome da je žrtvama organizovanog nasilja s pučističkom potkom sasvim svejedno da li na njih nasrće neko ko ima šesnaest ili pedeset i šest godina: kamena kocka u glavu podjednako boli.

    I šta ćemo sad? Pa ništa, svako na svoj radni zadatak, što reče Onaj. Država će se praviti da je ovoga puta ozbiljna, fašisti će se praviti da nisu fašisti, a oni između će se, po običaju, praviti blesavi. Osim Karleuše, naravno: jes da nije pevačica, ali vala nije ni ćelava, a kamoli blesava.

    VREME
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •