Kolumne
Ne znam da li ste čuli za damu koja se zvala Šota Galjica (Shota Galica), ali ona kod velikog broja Kosovara uživa kultni status.
Iako je njen muž Azem Bajta, uz Šabana Palužu i Tahira Mehaja u vremenu od l918. do l924. godine bio jedan od glavnih vođa KAČAKA koji su ojačavali tradiciju Drenice kao područja u kome su se Srbi (i prije toga, i tada, a i poslije toga) osjećali apsolutno nesigurnim, u narodu Kosova i Metohije (naravno, ne i Srbima koji su tu živjeli), Šota je sa svojom puškom i svojom hrabrošću, bila mitski heroj u želji albanskog življa za razdvajanjem od Srba.
Da je živa, vjerujem da bi sad rekla:Eto, jesam li vam fino govorila.
A Drenica u kojoj je Šota živjela i borila se je dio Kosmeta sjeverozapadno od Prištine, počevši na sjeveru od Rudnika, Donjeg Prekaza i Galice (kao što se i Šota zvala), pa na jug do Trstenika i Glogovca koji je u blizini prištinskog aerodroma i Kosova Polja.
Ona riječ KAČAK danas se može svakako tumačiti. Za albanski narod oni su bili hrabri borci za oslobođenje svog naroda od srpske dominacije, a za Srbe su, bezbeli, bili hajduci, razbojnici ili kako se to danas kaže teroristi.
Uglavnom, tradicija kaže da se Srbima nije preporučivalo da zanoće u području Drenice.
Sve to znači da se između Srba i Albanaca na Kosmetu nije zakuhalo tek neki dan, nego mnogo, mnogo ranije, čak puno prije i rođenja Šote Galjice.
Nas su u školi lijepo učili da je područje Kosova i Metohije kolijevka srpskog naroda, Raška, Duklja i Zeta sa svojim manastirima Visoki Dečani, Studenica, Pećka Patrijaršija i drugima (sa pravoslavnom religijom), daju tapiju jedan kroz jedan srpskom narodu na tu zemlju, sa koje su se vremenom proširili na sjever sve do Dunava.A kada su Srbi već stekli sve civilizacijske komponente jednog naroda koji se ukorijenio na jednom prostoru, počeli su sa juga da pristižu pripadnici albanskog naroda, koji su dolazili preko brda iz Albanije u potrazi za boljim životom.
I onda su polako počeli da prave probleme i neprilike Srbima koji su živjeli na svojoj zemlji.Kakvo su mišljenje Srbi imali o pridošlicama mogli smo saznati od srpskih intelektualaca, pa tako Dr. Vladan orđević piše da su Albanci mršavi i niski, da imaju ciganske i feničanske crte lica, čak su ga podsjećali na praljude koji su spavali u krošnjama drveća, zakaćeni repovima o grane. (Ovaj se citat može naći u knjizi Ivo Banac:The National Question in Yugoslavia: Origins,History, Politics, ).
Tako su nas učili u školi. Samo, takvu sliku su nam stvorili povjesničari što su i sami bili Srbi, a podrazumijeva se da nismo mogli čuti i onu drugu stranu, albansku. A Latini su nas fino učili :Audiatur et altera pars.
A ta druga strana tvrdi nešto drugo. Prvo, kažu da su Srbi došli na područje Kosmeta seobom slavenskih plemena tek u VI i VII stoljeću, s čime se, htjeli ne htjeli, slažu i srpski historiografi.
Ali, tvrde dalje Albanci, prije dolaska slavenskih plemena, što znači i Srba, područje današnjeg Kosova i Metohije nije bila pusta, divlja, nenastanjena i nepristupačna džungla, bila je tu zemlja DARDANIJA koju su nastanjivali albanski preci ILIRI, tako da pitanje ko je kome podstanar na toj zemlji, tom tvrdnjom mora dobiti neki drugi miris.
Što je najgore, teško je utvrditi pravu istinu, iz prostog razloga što je malo relevantnih podataka iz tih vremena.
Ono sigurnih podataka do kojih se može doći, govori da ni jedni ni drugi nisu baš opterećeni činjenicama, ponosno odbijajući da budu sluge činjenica i jedni i drugi su postali dobri čuvari svojih nacionalnih iluzija.
Ono što se mora priznati je da od samog početka Srbima nisu cvjetale ruže na tom njihovom ognjištu, zahvaljujući prije svega Turcima koji su im zagorčavali život sve od Kosovske bitke l389. godine pa sve do l912., kada je propalo pusto tursko.
A da ne mogu mirno spavati ni prije Turaka, ni za njihovo vrijeme, a bogami i poslije toga, pobrinule su se komšije Albanci.
Treći faktor koji nije Srbima nikada dopuštao da se opuste bili su oni sami i njihova međusobna trvenja. Od svojih početaka življenja u Raškoj, Duklji i Zeti, omiljena srpska disciplina bila je međuplemenska borba.
Tu su se najvještiji pokazali Nemanjići čiji se osnivač dinastije Stefan Nemanja i zamonašio 1196. godine. I njegov treći sin Rastko se zamonašio, ali je u toj oblasti postigao briljantniju karijeru, proglašen je za sveca.
Kada bi danas pitao one mlade Srbe što na mitinzima i sportskim susretima (neću da spominjem rat u Bosni i Hrvatskoj) visoko drže tri prsta i glasno uzvikuju :Srbija, Srbija !, kako se pravim imenom zvao njihov idol sveti Sava, nisam baš siguran da bi se sjetili imena Rastka Nemanjića.
A da je u to vrijeme trebalo biti lukav kako bi se opstalo, najbolje pokazuje baš sveti Sava, jer kad se Savin brat Stefan krunisao za kralja 1217. godine, Sava je blagoslov tražio od rimskog Pape.
Dobro, sad, da se neko ne bi uplašio da su Srbi mogli da ostanu poznati kao uzoran katolički narod, Stefan je krunisan i po pravoslavnim pravilima igre, vuk sit, a za ovce se uvijek zna. Ovce ko ovce.
U to vrijeme Albanci su većinom bili po brdima, tako da se Srbi nisu baš previše opterećavali njima, ali problem je nastao dolaskom Turaka. Do tada se srpska vlast oslanjala na državu (vlastela) i crkvu. Turci su sa svojim rezonom:Dobro, jesmo mi agresori, ali nama treba ova zemlja i mi ćemo je uzeti, pokazali Srbima na Kosovu Polju da u ratu ne pomažu busanja u prsa, mitologija i epska poezija. A to su tri stvari koje Srbi vole i koje ih najskuplje koštaju.
Turci su uspostavili vlast punu krvi, pobili većinu srpske vlastele, ostavili one koji su se pokorili, čak su im, kao vazalima, ostavili i vlast u njihovom području.
Mene ponekad uveseljava srpska mitologija, hajde što ubjeđujući i sebe i druge u nešto što samo oni žele, pa tako svoj najteži poraz pretvaraju po sistemu Davida Koperfilda u svoju veliku pobjedu, nego što i neke historijske činjenice,logički nedokučivim razlozima, divnom lakoćom obmanjivanja stvaraju kolektivnu iluziju.
Eto, učili su nas da je glavni izdajica cara Lazara bio Vuk Branković (na čijem se imanju, Kosovu Polju, i odvijala bitka) a da je Marko Kraljević simbol srpskog junaštva.
Stvari, na žalost, stoje malo drugačije. Ispostavlja se da je Vuk Branković, uz one vitezove iz Bosne koji su došli da se bore protiv Turaka, bio najhrabriji srpski vojskovođa i da je hrabro izgubio i život. A Marko Kraljević je među prvima pobjegao i među prvima postao skrušeni i vjerni turski vazal.
Iako su pobili nepokornu srpsku vlastelu (lukaviji su, rekosmo, postali vazali), Turci nisu dirali pravoslavne crkve ni manastire, pa su Srbi mogli u miru dozirano da sačuvaju svoj identitet.(Sve se nešto pitam, kad su ti manastiri ostali toliko stotina godina nedirnuti, ko onda poruši Aladžu džamiju u Foči i Ferhadiju u Banjoj Luci).
Ali zato Albanci nisu mirovali. Jest se i njih jedan dio, kao i Srba, prepisao na Islam, ali su vrebali svaku priliku da Turcima zagorčavaju život, a uz to, kao usput, i Srbima. Tako je u Kačanskoj klisuri, i pored turske okupacije, glavni gazda bio Albanac Musa Kesedžija. Nije bilo šanse da kroz tu klisuru prođe turski karavan sa robom, jer se znalo da bi ga odmah trebalo zaboraviti, a u korist Musinu.
Kad je i Sultanu pukao film zbog Musinih aktivnosti, pošalje on čuvenog junaka i svog vjernog vazala Marka Kraljevića da Musi pokaže ko je gazda.
Pri njihovom susretu Musa ga je pozdravio riječima:
Prođi, Marko, ne zameći kavge,
Il odjaši, da pijemo vino;
A ja ti se ukloniti neću
Ako t i jest rodila kraljica,
Na čardaku, na meku dušeku,
U čistu te svilu zavijala,
A zlaćenom žicom povijala,
Odranila medom i šećerom;
A mene je ljuta Arnautka
Kod ovaca na ploči studenoj,
U crnu me struku zavijala,
A kupinom lozom povijala,
Odranila skrobom ovsenijem;
I još me je često zaklinjala
Da se nikom ne uklanjam s puta!
Tako je to, ako nisi puno jači, sa puno više oružja, neće ti se Albanac skloniti sa puta, a pogotovo ako je to njegov put.
Što se tiče Turaka na Kosmetu, nisu imali problema samo sa Srbima i Albancima, i moji Austrijanci su tu namirisali neki ćar, pa su 1689. godine upali na Kosovo.Ne treba ni govoriti koliko su se Srbi obradovali, pogotovo što su imali priliku da izmire neke račune sa Turcima, a opet, onako usput, i sa Albancima.
Austrijance je predvodio grof Eneo Pikolomini (pored svojevremeno francuza Eugena Savoyskog neka ima i Italijana koji vode austrijsku vojsku), koji nije bio baš impresioniran domaćim Srbima (grof ih je nazivao Rasima, po Raškoj), pa krajem godine šalje jedan izvještaj u kome piše:
Deset hiljada Rasa s oružjem u rukama dolaze mi bez ikakvog poglavara, s namerom da pljačkaju i žive od nasilja i siledžijstva. Ne znam šta da činim s tim divljim zverima, jer dolaze pod izgovorom da žele da nam se pridruže, a ja ne znam kako da ih obuzdam. Uništavaju i pustoše po celoj zemlji, i bude u meni strah i podozrenje, a zbog njihove neobuzdanosti drugi se plaše da nam priđu; da ih udaljim iz naše vojske, strahujem da će biti gore, a ako ih zadržim, mogli bi sve uništiti.
Turci su taj njegov problem riješili po kratkom postupku, 2. januara 1690. kod Kačanika (teritirij Muse Kesedžije) otjerali su Austrijance s Kosova uz koje je pobjegao i veći broj Srba, pa su Turci sad nagovarali Albance da se sa brda spuste u doline.
Tako, ser Pol Rajkot, engleski konzul u Smirni (današnji Izmir u Turskoj) koji je putovao Balkanom,1700. godine je objavio prikaz situacije sa tog područja u kome tvrdi da je tada na Kosovu bilo znatno više Arnauta (što će reći Albanaca) nego Srba.
Kao što se vidi na Kosovu je bilo uzbudljivo kao u akcionim filmovima. Turci su predugo dominirali tim prostorom, ali sve ima svoj kraj, pa i pusto tursko.
Bila je to prilika da se Srbi i Albanci opet okrenu jedni drugima i pogledaju da nema kakvih zaostataka u računima.
Tako su Srbi, čim su 1878. povratili Niš, spalili tamošnju albansku četvrt a i sva okolna albanska sela do juga Srbije, pa Albanci, normalno, iz Srbije masovno bježe na Kosovo koje je pod Turcima bilo do 1912. godine. A na samom Kosovu odnosi Srba i Albanaca bili su tradicionalno napeti.
Edith Durhman, koja je 1908. godine putovala tim krajevima piše da, iako je Kosovo dio Otomanske imperije, tamošnji Srbi bez obzira na činjenicu da u najvećem broju mesta čine manjinu, i dalje maštaju o proterivanju svih muslimana i obnovi velike serbske imperije.
Naravno, svako ima pravo na svoj san.
Sad, da ne bi ispalo kako ja forsiram samo crnu stranu srpsko albanskih odnosa na Kosovu, moram ispričati nešto što čak ima, na neki način, u jednom dijelu, i blagu nijansu romantike. Ljubavne, naravno, dosta je bilo mržnje.
Helem,jedan Albanac se zagledao u jednu mladu i lijepu Srpkinju, a kako nije bio baš neki mirni i smjerni domaćin, nego mladić kome je oružje bilo glavna alatka on je svoj ljubavni problem riješio jednostavno oteo je djevojku i poveo je sa sobom u brda.
Eh, sad,da li je i mlada dama bila zaljubljena, ne zna se,nju niko i onako nije ništa pitao.
Kako je zona dejstva mladog junaka bila nešto veća, imao je priliku da isproba tvrdoću kamenja i gudura sve do Soluna. Kako je mladoj bilo da se lomata po bespuću mogu zamisliti, uglavnom, kod Soluna je dama iskoristila priliku i pobjegla od onoga što je najviše volio oružje.
U Solunu je našla smještaj kod jednog Cincara (ne Ciganina, nego Cincara, to je nešto sasvim drugo) koji je bio prilično uspješan trgovac a dobre duše. Samo, damu je osim samog bijega mučio još jedan problem, naime bila je trudna, jer onaj mladi Albanac nije ratovao baš i noću.
Trgovac se sažalio, pa da ne pukne bruka, oženio je trudnu djevojku.
Što ja ovo pričam? Zbog djeteta, djeteta koje je rođeno iz ljubavi Albanca prema Srpkinji.
Dijete se,hvala Bogu, rodilo normalno i izraslo u pametnog i bistrog (ne bih baš mogao reći i prelijepog, kao što je bila njegova majka)momka koji je dobio ime Alkabiad, s tim što je prezime nosio po svom biološkom ocu Nushi.Alkabiad Nushi.Alkabiad se u neko doba obreo u Beogradu gdje je kao pametan i obrazovan momak stekao finu karijeru. Bio je dovoljno bistar i znao je da s tim imenom, a naročito prezimenom, nema šanse za prosperitet u Beogradu pa je ono Alkabiad promijenio u Branislav, a prezimenu je dodao samo jedno malo ć, pa smo, na našu radost, dobili finog momka koji se zvao Branislav Nušić.Ostalo znate, postao je, do dana današnjeg najbolji srpski komediograf, a kako je bio obrazovan i govorio jezike, bio je srpski konzul u Bitolju, i, zna se, u Prištini. Nije krv voda.
Dobro, kad je već bio bistar, pametan i obrazovan, pa bio i konzul, što ne postade i ambasador, pitaće se neko. Nema šanse, u Beogradu je važilo pravilo da ambasadori Srbije mogu biti samo pravi Srbi, što se za nekadašnjeg Alkabiada Nushija ne bi baš moglo stopostotno tvrditi.
Na kraju, to i nije važno, meni je fino to što je onaj Albanac bio zaljubljen, i to u moru mržnje.
Ovo, pak, što se dešavalo na Kosovu zadnjih tridesetak godina, znaju svi. Ono čega je najviše nedostajalo, bila je ljubav.
Pogotovo što je Sloba Milošević svojom glupom politikom proizveo još više mržnje i još
više aktuelizirao stari Kanon Leka Dukađinija u kome je osveta jako bitna riječ.
Nakon masakriranja Albanaca na Kosovu i njihovog protjerivanja u Albaniju i Makedoniju, bila je to prilika Amerikancima da realiziraju OPLAN 10601 ALIED FORCE, što će reći plan za avio udare na Srbe, a koji je Srbe naučio da ima jačih i od Turaka.
Druga je stvar što ja mislim da to Ameri nisu uradili što su se rasplakali nad hudom sudbinom kosovskih Albanaca, nego da tu imaju svoje baze.
Kosovo se još nije osamostalilo, ali, eto, kažu, i to će uraditi poslije predsjedničkih izbora u Srbiji.
Neka im je Bog na pomoći, na Albance mislim, znajući da ih prve komšije, Srbi, ne vole, a i oni u Albaniji imaju prema njima odnos kao Srbi iz Srbije prema Srbima iz Hrvatske, što je najblaže rečeno maćehinski..
A koliko god su složni u borbi protiv Srba, toliko su nesložni između sebe. A za život u normalnoj, demokratskoj i samostalnoj državi, potrebno je malo više toga da se podudari, od neke tradicije državnosti, preko zdravih ekonomskih odnosa do normalnog i prijateljskog odnosa sa cijelim svijetom.
Zato rekoh neka im je Bog na pomoći, sloboda zna da bude pretežak teret
Citat
na kojim si ti drogicama
maksimilijan kaže:
