Judino drvo ima lepe,oble listove neke čudno zelene boje-suviše tamni da bi kroz njih prolazilo sunce,a opet suviše svetli kada se uporede sa lišćem drugog drveća.
Cvet je boje ciklame i kako sazreva i sprema se da se premetne u mahunu punu sitnog semena,postaje taman,''težak'' i gotovo da podseća na neverovatnu sposobnost ovog drveta da preživi.Koliko god da mu sečete grane,ono će ponovo nići,čak i da ne nikne,cvet će se stvoriti na samom telu drveta.

I to je ono što nas dovodi do Jude-grana ovog drveta preko koga je Juda,izdavši Isusa,prebacio kanap i obesio se.Kažu da je umirao tri dana jer ovo drvo ima veoma elastične grane,pa je lebdeo nad zemljom,dotičući nogama zemlju svaki pout kada bi pomislio kako je pred smrću.

Doticanjem tla Juda nam je možda govorio o mukama na koje je,već i pre ovog čina,bio osuđen.možda nam govori o tome kako se čovek bori sa smrću i onda kada odluči da prekine svoj jedan,jedini život?
Kontakt sa psotojanjem,način na koji osećamo ovo naše,krhko postojanje možda je baš tom granom Judinog drveta najbolje opisano-grana se povijajući suprotstavljala Judinoj smrti i mušivši ga istovremeno mu produživala život.

Čovek i pored svog greha,muke svega onog što mu je teret na srcu,žudi da produži svoje trajanje,svoje hodanje po ovom tlu.