1960. - 1980. PREDSEDNIK SENEGALA
1960. 20. juna proglašena je nezavisnost Malijske federacije. Međutim, zbog nepomirljivih razlika između dve zemlje, već nakon dva meseca dolazi do raskida. Sengor je 5. septembra izabran za predsednika Republike Senegal. Mamadu Dja postaje predsednik Saveta vlade, to jest premijer.
1961. - 1962. Objavljena zbirka Nokturna. Sengor se bavi međunarodnim odnosima, prepuštajući premijeru vođenje politike bazirane na planu dugoročnog razvoja. U decembru 1962. optužen da je pokušao državni udar, premijer je uhapšen.
1963. Reizabran za predsednika, Sengor uzima sve poluge vlasti u ruke. Više književnih nagrada jača njegov ugled u svetu. U maju, u prestonici Etiopije, nezavisne afričke zemlje osnivaju Organizaciju afričkog jedinstva. Sengor je pun nade u budućnost Afrike. U decembru, za vreme senegalskih izbora dolazi do incidenata. Predsednik je ipak reizabran na pet godina.
1964. Predsednik se trudi da iščupa svoju zemlju iz zaostalosti. Pod naslovom Slobode 1, objavljuje svoje sakupljene misli o kulturnim problemima. Osniva Senegalsku manufakturu tapiserije, koja će 1973. postati Manufaktura dekorativnih umetnosti.
1966. Sengor 30. marta u Dakaru kreira prvi Svetski festival crnačkih umetnosti (Festival mondial des arts ngres), koji okuplja niz umetnika i intelektualaca. Među njima su slavni džezer Djuk Elington i Mirjam Makeba, čuvena južnoafrička pevačica zvana Mama Afrika. Crnaštvo trijumfuje. Počasni gost je Andre Malro, francuski ministar kulture, koji tom prilikom izjavljuje da "po prvi put u istoriji, neki državnik uzima u svoje magnovene ruke sudbinu jednog kontinenta i proglašava uzdizanje Duha". Afričkoj civilizaciji je konačno ukazana čast. Predsednik potvrđuje da je kultura temelj razvoja. Otvara u Dakaru Dinamični muzej i Nacionalni teatar "Danijel Sorano".
1967. Sengor prima mnoge počasti za svoja književna dela. osniva senegalske Kulturne arhive, institucije za skupljanje usmene baštine. U Dakaru 22. marta, predsednik je meta neuspelog atentata. Krivac je osuđen na smrt i pogubljen.
1968. U maju, studenti Dakarskog univerziteta protestuju smatrajući da se njihovi programi previše oslanjaju na francuske. Slede ih radnici. Sengor, treći put izabran, uviđa potrebu da raspodeli svoju vlast. Osniva jedan biro zadužen za analizu funkcije predsednika države.
1970. Predsednik Sengor u februaru imenuje premijera, mladog Abdua Djufa. Nastupa vreme reformi. Obojica pokušavaju da osnaže demokratiju i privredu koja je pretrpela teške posledice suše. Rađa se novina Le Soleil (Sunce). U Nijameu (Niger) 20. marta, na podsticaj tri afrička lidera - Sengora, Habiba Burgibe (Tunis) i Hamanija Diorija (Niger), održava se konferencija o frankofoniji na kojoj se osniva Agencija za kulturnu i tehničku kooperaciju, začetak Međunarodne organizacije frankofonije. Danas se 20. mart slavi širom sveta kao Dan frankofonije.
1971. Objavljena Sloboda 2, zbirka političkih tekstova s podnaslovom Nacija i afrički put socijalizma. Univerzitet je u štrajku. Studente zatvaraju zbog nasilja. Predsednik Sengor 5. februara dočekuje u Dakaru svog starog prijatelja, francuskog predsednika Pompidua.
1972. Sengor osniva izdavačku kuću NEA (Nouvelles ditions africaines), regionalnog značaja, koju podjednako finansiraju tri države: Senegal, Togo i Obala Slonovače. Sedište je u Dakaru, a kancelarije u Lomeu i Abidžanu. Krajem aprila otvara svom prijatelju Pikasu, ljubitelju crnačke umetnosti, izložbu u Dakaru. Krajem jula, u dvorcu Brang, posedu porodice Klodel, drži predavanje "Reč kod Pola Klodela i kod Negroafrikanaca", koje će objaviti NEA.
1973. U Parizu izlazi pesnička zbirka Pisma iz kišnog doba, sa originalnim ilustracijama Marka Šagala. Sengoru započinje četvrti predsednički mandat.
1974. Advokat Abdulaj Vad (Wade, danas predsednik Senegala) dobija dozvolu da osnuje partiju. Zahvaljujući donaciji Saudijske Arabije, Sengor pravi svoju fondaciju, posvećenu kulturnim aktivnostima.
1975. U okviru svoje fondacije, Sengor osniva Etiopike (Ethiopiques), "socijalističku reviju negroafričke kulture". Međunarodni festival "Struške večeri poezije", glavna pesnička manifestacija u bivšoj Jugoslaviji (danas u Makedoniji), dodeljuje Sengoru "Zlatni venac". Među laureatima ove nagrade su Bulat Okudžava, Mak Dizdar, Miodrag Pavlović, Pablo Neruda, Rafael Alberti, Miroslav Krleža, Andrej Voznesenski, Desanka Maksimović, Iv Bonfoa...
Izdavačko preduzeće "Rad" iz Beograda objavilo je Sengorove izabrane pesme, pod naslovom "Palma nad mojom patnjom", u prevodu Slobodana Glumca.
1976. Sengor sprovodi jednu reformu kojom u Senegal uvodi višepartijski sistem, ograničen na tri stranke: socijaliste, komuniste i liberale. U februaru odlazi u "istorijsku" posetu svom velikom prijatelju Sezeru, gradonačelniku For de Fransa, prestonice Martinika.
1977. Objavljena Sloboda 3, zbirka tekstova o kulturi, s podnaslovom: Crnaštvo i civilizacija Univerzalnog. Te godine, Sengorova poezija je prevedena na engleski, španski, portugalski, italijanski i korejski.
1978. Peti predsednički mandat. U nacionalnoj biblioteci u Parizu otvorena izložba o Leopoldu Sengoru.
1979. U Parizu objavljena poslednja pesnička zbirka Velike elegije. Knjiga obuhvata i Dijaloge o frankofonoj poeziji.
1980. 31. decembra, u novogodišnjim čestitkama naciji, predsednik Sengor objavljuje da se potpuno povlači iz političkog života, svojom voljom. Ima 74 godine. Predaje vlast premijeru Djufu, koga je godinama pripremao da ga nasledi, i posvećuje se kulturi.
Postaće doktor honoris causa 37 univerziteta (Paris-Sorbonne, Louvain, Harvard, Ife, Oxford, Montreal,Frankfurt,Yale, Meiji...), dopisni član nekoliko akademija nauka, i dobiće mnoga odlikovanja. U Parizu je objavljena Poezija akcije,razgovor sa Muhamedom Azizom.
VELIKE ELEGIJE
ELEGIJA ZA ŽORŽA POMPIDUA
(za simfonijski orkestar u kojem su orgulje i negroafrički, indijski i kineski instrumenti)
Gospođi Klod Pompidu
I rekoh ne! Neću pevati o Cezaru
Neću pevati o jetri Arverna, ni o tečnom repu njegovog riđana
Kad opvam šume Gvineje Bisao
Pevam o Amilkaru Kabralu: njegovo ime je sunce na crnim borcima.
Ali evo, tvoj pogled me noću izjeda, kao crvice drvo
Budim se u kovitlacima znoja, i valja mi se zabarikadirati u moje sinesalumstvo
Da ne bih ćurlikao urlikao u panično nebo, bez neba bez meseca.
Tvoj pogled me progoni, nem, čak i u vetru prolećnom
Progonio me, dok sam se penjao duž Velikog Zida
Posmatrao veličanstvenost Ming, tako plavu tako belu i od zlata i dragog kamenja
Dok sam ćaskao sa drugom Čen Jong Kuejem, čistota mu dobro svezana na glavi
Stojeći na bregovima brigade Tačaja.
Elem duvao je vetar prolećni, rđav, i lepetale su sve crvene zastave.
II
Prijatelju, ako te opevam s one strane rasne mržnje, s one strane ideoloških zidova
Činim to da bih zibao tako belo dete.
Našli su ga povijeno u patnje, kako se koprca
Nemo. Neobično dete, mladić i čovek još neobičniji
Crne kose na bledoj koži, sa tvojim svetlim očima pod dugim obrvama spržene savane.
Ako te opevam prijatelju, činim to da bih zibao svoje belo dete u njegovom znanju i moći
Njegovoj jelisejskoj samoći. Potreban mu je drug, da mu pravi društvo
Tek toliko da oseti njegovo rame u rovu, ritmičnu toplotu njegovog daha.
Bez čega je svaka reč isprazna.
Sećaš li se kaži, ja se sećam, našeg poslednjeg susreta
Pod mlečnom padinom dana, kakva je tako često zima u Parizu.
Trebao sam te, da te vidim: zov jednog sna.
Ti beše pao iz postelje i, veoma beo, tiho si roptao
Nem. Uzalud si tražio oči plavog neba, svoju sreću, koje si bio prekrio tako nežnim velom.
Osećao sam te tada u daljini onostranog
Video sam te na drugoj obali, a u nekim trenucima, visokog tako visokog u eteru
Da sam imao mnogo muke da te sledim.
Najednom, vraćao si se da se našališ na račun svoje bolesti, kažu.
Igrao sam se kao da ne znam, igrali smo se tako da onaj koji gubi dobija prijateljstvo.
III
Prijatelju Žorže, ti koji si već imao belu masku na licu
Takve izrađuju vaši vidovnjaci da bi predstavili goste iz Podnevnih polja
Jesi li video reci mi njeno lice? Je li ona, Smrt, uistinu bez lica
Kao razjapljen bezdan? Ili ti se pak nasmešila svojim smradnim kezom
Sa retkim zubima a koji bazde na žuti sumpor? Ti prijatelju svog velikog prijatelja
Govori, ima li ona glavu aždaje? A, ne, aždaje patnje dobro si upoznao.
Behu tamo sa svojih devet glava, i svojom krljušti od svirepog čelika
Jezicima od napalma van kužnih jazbina. Njihove su kandže
Munje, a njihova larma grmljavina u tornadu.
Od ljudske koštane srži one prave svoje poslastice.
Ti nisi pobegao, ne pod vatrenim oblacima kao Askija u Tondibiju
Držao si se, bistar i sjajne jetre, Kelt u svojoj keltičnosti.
Sa svojim Svetim Zaštitnikom uza se, boreći se mišićem protiv mišića čelikom protiv čelika
Duhom protiv tela, držao si se dobro osamnaest meseci. Ali ona će se osvetiti
Bednica. U trećem napadu, rovovi ispunjeni otrovnim gasom, kosti rasprsnute u minskim eksplozijama
Iznenada, srce ti je otkazalo
Ah, polako. I u jednom velikom zaokretu ka dva azurna oka
Otišao si veoma miran, ka svojoj plavoj sreći ka vratima Raja.
IV
Sada kada si otišao bio si mi obećao, bili smo jedan drugom obećali
To je trebalo biti ko će prvi hoćeš li mi zaista reći kako je sa one strane?
Ti koji na vratima Raja nazireš lepotu, reci mi prijatelju, je li nebo baš takvo?
Ima li potok nepomućenog mleka blistavog meda među kedrovima
I mlađanih očiju među mirtama, zanovetima, i metvice i lavande
Na vazda svežim, vazda svežim travnjacima?
Je li istina da je sreća u očima, i da su svi utonuli u kontemplaciju Boga jedinog?
Da je Pakao zapravo odsustvo pogleda?
Ja sam pak sanjao o jednom drugom nebu u svojoj obasjanoj mladosti.
U crkvi u Ngazobilu, pevali smo plešući sa Anđelima
U mirisu orgulja, mirte tamjana.
Sanjao sam o jednom nebu ljubavi, gde se žive dva života u jednom jedinom, večnom
Gde se živi od ljubavi za ljubav. Zar neće ići u Raj
Konačno, oni koji su se voleli kao dve žeravice, dva metala čista ali stopljena slivena?
Pričalo se, da će im biti mnogo šta oprošteno, mnogo mnogo.
V
Kao i onima koji su voleli svoju zemlju: svoj narod
I sve narode, sve zemlje na zemlji u ekumenskoj ljubavi
I koji su negovali vernost svojim prijateljima. Prijatelju, kada budeš u Raju
Sa svetim Đorđem*, molim te moli se za mene
Koji sam grešnik što sam toliko voleo: amabam amare.
Dajte mi vašu veru vaše snage, da među aždajama, nadvladam svoje strahove
U čemu počiva hrabrost
Da među pogiblima ostanem čvrst, i veran kao kora deblu.
Dakle blagoslovite moj crni narod, sve narode tamne kože žute kože
Što pate diljem sveta, sve one koje si bratski podigao, one koje si uvažio
Koji behu na kolenima, koji su predugo jeli gorak hleb, proso pirinač srama pasulj:
Crnce zasigurno Arape, Jevreje s njima, Indokineze Kineze koje imaš koje sam posetio
Za Velike Belce takođe, kad smo već kod njih, molite, sa njihovim superbombama i njihovom prazninom, i njima je potrebna ljubav.
I vidim Indijce, koji su slika budućeg trojnog čoveka, u novoj zori iridijumskoj
Vidim Latinoamerikance, njihovu braću tvoju braću na drugoj strani sveta
Čujem pozive truba svih strepnji
Svih patnji, za koje si podario svoje patnje
Poput deteta u nevoljama, često darujem svoje tuge i svoje Mrtve
Za tvoj buntovni narod, tvoj bolni i velikodušni narod.
VI
Odabrao sam jedan dan u nedelji, poslepodne, kad je na grobljima svetlost prozirna.
Bilo je uvek dobrih ljudi u Francuskoj: Overnjani naravno i Bretonci
Korzikanci i Katalonci, Alzašani i cela periferija, i Prekomorje
Radnici seljaci sitni trgovci, i pazikuće sa svojom decom
Ni jednog jedinog buržuja, naravno.
U presvetlom proleću, pevao sam ti duge trene, kao u zemlji sererskoj.
Behu to visoke devojke od palmi, crne i plave.
Pevale su njišući se, pevale su visokim tonom narikača
A u belom proleću, senke su zujale nad zelenim i zlatnim livadama.
Trene su uvijale svoje bolne ruke, behu tužne ndeisan! Do suza
Dok se u damarima deblima, nogama ždrebaca jabuka petlova pečuraka
Divljih trava, penjao mirisni sok pevajući
Da je najednom zasjao život, prskajući iz nežne napetosti pupoljaka.
Jer tako je tužno umreti
Nekog prolećnog dana, kada je svetlost od belog zlata
I kada ti noge bride od plesa od pesama.
VII
U tamilskoj noći, mislim na tebe moj više-no-brate.
U nebeskoj dubini, zvezde se prevrću pod razvezanim madrasima.
Kako da spavam u toj vlažnoj noći, s mirisom zemlje i jasmina? Mislim na tebe.
Za tebe, imam samo ovu pesmu protiv smrti.
Posmatrao sam Tadž Mahal, zaključio sam da je prekrasan
I prezreo sam ga, tako je hladan za jednu tako veliku ljubav.
Na oltaru razmenjenih reči, prinosim ti ovu pesmu, kao žrtvu levanicu
To nije pivo što se peni i pecka, i zaista kažem mleko od prosa
Sok tabale, uz koji pleše viti Gospodar Šiva.
Slušaj crnu plavu melopeju, što se vinu u dravidskoj noći.
Peking Madras, 1974.
*Franc. Saint Georges, Žorž, kako se zove i počivši Pompidu. Prev.