Leopold Sedar Sengor
1906. - 1927. AFRIČKO DETINJSTVO
1906. 15.avgusta (zvanično 9.oktobra) u primorskom mestašcu Žoal, danas Žoal-Fadjut, u Senegalu, rođen je Leopold Sedar, sin Bazila Đogoja Sengora i Njilane Bakum. Po ocu, zemljoposedniku i imućnom trgovcu sa četiri "ko- supruge", pripada manjinskom narodu Serer; majka mu je Pel. Rano detinjstvo će provesti u majčinoj porodici u obližnjem Điloru, gde će mu ujak otkrivati tajne prirode i predanja njegovog naroda.
1913. U katoličkoj misiji u Điloru, kod opata Diboa, poreklom iz Normandije, mladi Leopold uči veronauku i stiče osnove francuskog jezika.
1914. U katoličkom Koledžu svetog Josifa u Ngazobilu, koji drže spiritanci, misionari Duha Svetoga, dečak će se devet godina učiti disciplini i završiće osnovnu školu analognu francuskoj. Savladaće i volofski jezik.
1921. Leopold želi da postane profesor ili sveštenik. Njegov otac se tome protivi, ali prepušta odluku svome sinu. Te godine, Rene Maran, crnac sa Antila školovan u Francuskoj i zaposlen u kolonijalnoj administraciji, objavljuje "pravi crnački roman" Batuala, koji je krunisan Gonkurovom nagradom u Parizu. Laureat gubi posao zbog predgovora u kojem napada kolonijalni režim.
1923. Đogoj Sengor šalje sina u koledž - semenište "Liberman" u Dakaru, gde mladić uči grčki i latinski. Ogorčen je zbog nipodaštavanja s kojim njegovi učitelji gledaju na afričku kulturu, što dovodi do sukoba sa ocem Laluzom.
1926. - 1927. Ocenjen kao suviše buntovan za sveštenički poziv, Leopold je poslat u laičku školu da sprema maturu. Jedini je crnac u svom odeljenju. Obožava književnost i guta knjige. Piše i prvu pesmu, koja nije sačuvana. Dobija odlične ocene i polustipendiju da nastavi studije u Francuskoj.
1928. - 1944. CRNAŠTVO KROZ BURNE GODINE U PARIZU
1928. U oktobru stiže u Pariz, razočaran njegovim sivilom. Obeshrabren na Sorboni, upisuje se u Gimnaziju Luja Velikog. Među njegovim drugovima je i Fam Dui Kiem iz Indokine, s kojim će zauvek ostati prijatelj.
1929. Upisuje se u viši razred gimnazije i sedi u klupi sa Žoržom Pompiduom, koji će izvršiti "odlučujući" uticaj na njega. Pompidu mu otkriva umetnički Pariz, Prusta, Bodlera, Remboa... i socijalizam.
1930. Za vreme uskršnjeg raspusta, sa školskim drugom Famom putuje po Tureni. Pristupa grupi Socijalističkih studenata.
1931. Dok kolonijalna izložba u Parizu pokazuje moć francuskog carstva, Sengor se kreće u krugovima pariskih crnih intelektualaca: Biranga Diopa, Renea Marana... U "salonu" sestara Polet i Andre Nardal, studentkinja sa Martinika, koje sa Haićaninom Leom Sažusom objavljuju u novembru prvi broj časopisa posvećenog stvaralaštvu i identitetskim problemima crnaca: La Revue du Monde Noir ("Revija crnog sveta"), sreće afroameričke i antilske pisce kao što su Ričard Rajt, Langston Hjuz, V.E.B. Dubojs, Žak Rumen. Stiče diplomu trogodišnjih studija iz književnosti i nastavlja studije na Sorboni. Stanuje u Studentskom gradu. Postaje prijatelj sa Emeom Sezerom i Gontranom Damasom, s kojima će činiti trojstvo Crnaštva (Ngritude), pokreta koji se bori za priznavanje vrednosti crnačke civilizacije. Mondenski krugovi Pariza luduju za "crnačkom revijom" afroameričke pevačice i plesačice Džozefine Beker, dok Monparnasom odjekuje truba Luja Armstronga.
1932. Izlazi prvi broj časopisa Lgitime Dfense ("Legitimna odbrana"), u kojem crni studenti sa Antila propovedaju političku revoluciju, želeći podrediti kulturnu akciju političkoj. Leopold ne deli njihove "marksističko - lenjinističke" stavove; on daje prvenstvo kulturi. U julu stiče diplomu visokih studija odbranivši rad "Egzotika u Bodlerovom delu". Priprema profesorski ispit (agregaciju) iz francuske gramatike. Zato traži francusko državljanstvo. U avgustu se prvi put vraća u Senegal, na svoje sererske izvore. U septembru, u Parizu, zamišlja sa Damasom i Sezerom jedan novi svet koji će uključiti i crnačke vrednosti. Iz toga će se roditi Crnaštvo.
1933. Leopold dobija francusko državljanstvo. Putuje u Grčku. Osniva Udruženje zapadnoafričkih studenata. Smrt oca Đogoja.
1934. Sluša predavanja iz etnologije kod Pola Rivea, osnivača Etnološkog instituta, Marsela Mosa, Marsela Koena. Osniva se novina L'tudiant noir ("Crni student"). Krajem oktobra, Sengor odlazi da služi vojsku, na godinu dana, u Verdenu.
1935. Pošto je položio profesorski ispit iz gramatike, Sengor dobija posao u Dekartovoj gimnaziji u Turu. U Parizu sluša predavanja iz negroafričke lingvistike kod Lilije Homburger i druži se sa barjaktarima Crnaštva, Sezerom i Damasom. Oni od novina Etudiant noir prave glasilo Crnaštva, ne sanjajući koliki će značaj dobiti njihove ideje. Leopold želi da se venča sa kreolkom Andre Nardal, ali devojčina porodica ima predrasuda prema Afrikancima.
1936. Učlanjuje se u SFIO, francusku sekciju Radničke internacionale, prethodnicu Socijalističke partije, i angažuje se u sindikalnim aktivnostima. Sezer mu poklanja francuski prevod Istorije afričke civilizacije velikog nemačkog etnologa Lea Frobenijusa. Leopold će ovo delo doživeti kao "udar groma" i potvrdu ideja Crnaštva. Ulazak italijanskih trupa u prestonicu Etiopije, koja još pruža otpor kolonijalizaciji, potresa ga i nadahnjuje da napiše poemu "Na poziv rase od Sabe".
1937. 10. septembra, u Dakaru, pred kolonijalnom administracijom koja je sa velikom pompom dočekala prvog crnog profesora, drži predavanje "Kulturni problem u Francuskoj Zapadnoj Africi". Tezom "asimilovati a ne biti asimilovan", dovodi u pitanje francusku politiku asimilacije i školski sistem koji negira afričku kulturu. Francuzi su zapanjeni.
1938. Postavljen je za predavača u Gimnaziji Marselena Berteloa u Sen Moru, u pariskom predgrađu. Iznajmljuje stan u Parizu, u ulici Lamblarderi, blizu Muzeja kolonija kod Zlatnih vrata, jugoistočne kapije Pariza. Iz tog vremena potiču mnoge pesme iz zbirke Pesme senke.
1939. U tekstu "Ono što donosi crni čovek" Sengor pokazuje da crnci imaju civilizaciju i baštinu. Izjava: "Osećajnost je crnačka kao što je razum helenski" izaziva polemike jer je shvaćena bukvalno. U septembru, Francuska se sprema za rat, i mladi profesor je mobilisan. Postaje vojnik druge klase u jednoj pariskoj kasarni.
1940. Upoznaje Andrea Žida. U februaru stupa u regimentu kolonijalne pešadije, a 20.juna je zarobljen u La Šarite sir Loar. U septembru, u logoru u Amijenu, sastavlja himnu "Gelovaru", nadahnutu pozitivom generala De Gola iz Londona na otpor, kao i druge pesme koje će se pojaviti u zbirci Crne hostije.
CRNE HOSTIJE
LOGOR 1940.
GELOVARU*
Gelovare!
Kako smo te slušali, čuli smo te ušima svog srca.
Blistav, tvoj glas je blesnuo u noći naše tamnice
Poput glasa Gospodara divljine, a kakav li se drhtaj
ustalasao povijenom nam kičmom!
Mi smo ptići ispali iz gnezda, tela lišena nade i koja venu
Divlje zveri podsečenih kandži, razoružani vojnici, goli
muškarci.
A sada smo sasvim skočanjeni i nespretni kao slepci bez
ruku.
Najčistiji od nas su mrtvi: nisu mogli progutati hleb srama.
A sada smo uhvaćeni u mreže, izručeni varvarstvu
civilizovanih
Istrebljeni kao fakošeri. Slava tenkovima i slava avionima!
Tražili smo oslonac, koji se osuo kao pesak dina
Vođe, a oni behu odsutni, drugove, oni nas više nisu
poznavali
A mi više nismo prepoznavali Francusku.
U noći smo uzvikivali svoje beznađe. Nijedan nam glas
nije odgovorio.
Poglavari Crkve su zamukli, državnici su veličali
velikodušnost hijena
"Zaista je u pitanju crnja! Zaista je u pitanju čovek! Ne!
Kada je u pitanju Evropa!"
Gelovare!
Tvoj glas nam kaže čast, nada i borba, a njegova nam krila
u grudima lepeću
Tvoj glas nam kaže Republika, i da ćemo podići Grad u
plavome danu
U jednakosti bratskih naroda. A mi se pak odazivamo:
"Prisutni, o Gelovare!"
Amijenski logor, septembar 1940.
* Gelovar je ovde general De Gol.
MOLITVA ZA MIR
(za velike orgulje)
ZA ŽORŽA I KLOD POMPIDU
" Sicut et nos dimittimus debitoribus nostris*"
Gospode Isuse, na kraju ove knjige rado bih da Ti darujem ovaj kalež patnje
Na početku Velike Godine, u suncu Tvoga mira na snežnom krovovlju Pariza
Ali dobro znam da će se krv moje braće nanovo crveneti žutim Orijentom, na obalama Tihog okeana koji pustoše oluje i mržnje
Dobro znam da je ta krv prolećna žrtva levanica kojom Veliki Carinici već sedamdeset godina tove zemlje Carstva
Gospode, podno ovoga krsta i više nisi Ti drvo bola, nego iznad Starog i Novog Sveta Afrika na krst raspeta
A desnica joj se pruža mojom zemljom, a leva joj strana senči Ameriku
A srce joj je dragi Haiti, Haiti što se usudi da proglasi Čoveka spram Tiranina
U podnožju moje Afrike na krst raspete već četiri stotine godina a koja ipak diše
Pusti me da Ti kažem Gospode, njenu molitvu mira i oproštaja.
II
Gospode Bože, oprosti beloj Evropi!
A istina je, Gospode, kroz četiri veka svetlosti bacala je slinu i lavež svojih molosa na moje zemlje
A hrišćani, javno se odričući Tvoje svetlosti i blagosti Tvog srca
Osvetljavali su svoje bivake mojim plemićkim poveljama, mučili moje talbe, deportovali moje učenjake i gospodare nauke.
Njihov je barut sevajući rušio gordost tata zidina i bregova
A njihova je đulad preletala krsta carstava širokih kao vedar dan, od Roga Zapada do Istočnog obzorja
I kao u lovištima, palili su nedodirljivo drveće, vukući Pretke i duhove za njihovu mirnu bradu.
I pravili su od njihove tajne zabavu nedeljom mesečarskih buržuja.**
Gospode, oprosti onima koji su od Askija napravili makizare, od mojih kneževa ađutante
Od mojih sluga boyse i od mojih seljaka službenike, od moga naroda narod proletera.
Jer zaista treba da oprostiš onima koji su lovili moju decu kao divlje slonove.
I učili su ih redu bičujući ih šikotom, i pravili su od njih crne ruke onih čije ruke behu bele.
Jer zaista treba da zaboraviš one koji su izvezli deset miliona mojih sinova u leproznicama svojih brodova
Koji su pobili njih dvesta miliona.
I učinili da mi starost bude samotnička između šume mojih noći i savane mojih dana.
Gospode ogledalo mojih očiju se zamagljuje
I evo gde zmija mržnje diže glavu u mom srcu, ta zmija za koju sam verovao da je mrtva
III
Ubij je Gospode, jer valja mi nastaviti put, i hoću da se molim naročito za Francusku.
Gospode, među belim nacijama, postavi Francusku sa Očeve desne strane.
Oh, dobro znam da je ona takođe Evropa, da mi je otimala moju decu kao razbojnik sa severa goveda, da bi đubrila svoja polja šećerne trske i pamuka, jer crnački znoj je gnojivo.
Da je ona takođe donosila smrt i top u moja plava sela, da je huškala moje jedne na druge kao pse što se otimaju o kosku
Da je one što su se opirali kažnjavala kao lupeže, i da je pljuvala na glave-širokih-nauma.
Da Gospode, oprosti Francuskoj koja jasno kaže pravi put a vrluda krivim stazama
Koja me poziva za svoju trpezu i kaže mi da donesem svoj hleb, koja mi daje desnom rukom a levom rukom oduzme polovinu.
Da Gospode, oprosti Francuskoj koja mrzi okupatore a tako mi teško nameće okupaciju
Koja otvara puteve slave junacima a svoje Senegalce nipodaštava kao plaćenike, praveći od njih crne doge Carstva
Koja je Republika a izručuje zemlje Velikim Koncesionarima.
A od moje Mesopotamije, od moga Konga, načinili su veliko groblje pod belim suncem.
IV
Ah, Gospode, odagnaj iz mog pamćenja Francusku koja nije Francuska, tu masku niskosti i mržnje na licu Francuske
Tu masku niskosti i mržnje spram koje osećam samo mržnju ali zaista mogu mrzeti Zlo
Jer gajim veliku slabost prema Francuskoj.
Blagoslovi taj rastrzani narod koji je dva puta umeo osloboditi svoje ruke i usudio se proglasiti uzdizanje siromašnih u kraljevstvu
Koji je preko noći načinio od robova slobodne ravnopravne bratske ljude
Blagoslovi taj narod koji mi je doneo Tvoju Dobru Vest, Gospode, i otvorio moje teške očne kapke svetlosti vere.
Otvorio je moje srce znanju sveta, pokazujući mi dgu na novim licima moje braće.
Pozdravljam vas braćo moja: tebe Muhamede Ben Abdalah, tebe Razafimahatratra, a zatim tebe tamo Pam-Man-Tuong, vas sa tihih mora i vas iz začaranih šuma
Pozdravljam vas sve jednim katoličkim srcem.
Ah, dobro znam da su mnogi Tvoji glasnici progonili moje sveštenike kao divljač i napravili veliki pokolj pobožnih slika.
Pa ipak mogli smo se nagoditi, jer one behu, te slike, od zemlje do Tvog neba Jakovljeve lestvice
Svetiljka od belog maslaca koja omogućuje da čekamo zoru, zvezde koje nagoveštavaju sunce.
Znam da su brojni Tvoji misionari blagoslovili oružje nasilja i sklapali pogodbe sa zlatom bankar
Ali treba da ima i izdajnika i budala.
V
O blagoslovi taj narod, Gospode, koji traži svoje sopstveno lice pod maskom i muči se da ga prepozna
Koji Te traži u hladnoći i u gladi što mu izgrizaju kosti i utrobu
A zaručnica oplakuje svoje udovištvo, a mladić gleda svoju opustošenu mladost
A žena jadikuje oh, zbog odsutnog oka svog muža, a majka traži san svog deteta u ruševinama.
O blagoslovi taj narod koji kida svoje veze, blagoslovi taj narod na smrtnim mukama koji pruža otpor bulimičnoj hajci moćnika i mučitelja.
I sa njim sve narode Evrope, sve narode Azije sve narode Afrike i sve narode Amerike
Koji se znoje krvlju i patnjama. A usred tih miliona talasa, pogledaj uzburkane glave mog naroda.
I daj njihovim toplim rukama da obujme zemlju jednim pojasom od bratskih ruku
ISPOD DUGE TVOGA MIRA.
Pariz, januar 1945.
* Deo molitve Pater noster, Oče naš: ... i oprosti nam dugove naše "kao što i mi opraštamo dužnicima svojim" (onima koji su nas povredili). Matej 6:714, Luka 11:24. Prev.
** Tridesetih godina prošlog veka domoroci iz kolonija bili su "izloženi" u Botaničkoj bašti u Parizu. Prev.
1941. Jedan austrijski čuvar u logoru, naklonjen crnom intelektualcu koji čita grčke klasike u originalu, dostavlja Žoržu Pompiduu rukopis Crne hostije.
1942. Nakon dve godine zarobljeništva u više frontstalaga, gde se družio sa "senegalskim strelcima", Leopold je oslobođen, aprila meseca, navodno zbog lošeg zdravlja. Ponovo predaje u Sen Moru. Viđa senegalskog intelektualca Aliuna Diopa i mnoge umetnike: Žaka Rabemanađaru, Gija Tirolijena, Tristana Caru, Pikasa... Razmišlja o budućnosti čovečanstva i o "civilizaciji Univerzalnog".
1944. U časopisu "Student prekomorske Francuske" objavljena je "Crna žena" i još neke pesme koje će ući u zbirku Pesme senke. Nacionalna škola prekomorske Francuske poverava Sengoru katedru za afričke jezike i civilizaciju, koju je nekada vodio Moris Delafos, čuveni afrikanista. Više pesama iz tog vremena svedoči o Sengorovom negodovanju zbog kolonijalizma.
PESME SENKE
CRNA ŽENA
Naga ženo, crna ženo
Odenuta svojom bojom što život je, obličjem svojim što lepota je!
Stasao sam u tvojoj seni; nežnost tvojih ruku povijala mi je oči.
I evo gde u srcu Leta i Juga, otkrivam te, Zemljo obećana, s vrha visoke spržene vrleti
A tvoja me lepota zgromi posred srca, poput orlove munje.
Naga ženo, tamna ženo
Zreli plode čvrstog mesa, mračna omamo crnog vina, usta što lirskim čine mi usta
Savano čistih obzorja, savano treperava od vatrenih milovanja Vetra istočnjaka
Tam-tame izvajani, tam-tame zategnuti što grmiš pod prstima pobednika
Tvoj duboki glas kontraalta duhovna je pesma Voljene.
Naga ženo, tamna ženo
Ulje koje ni dašak ne mreška, mirno ulje na slabinama atlete, na slabinama kraljević Malija
Gazelo božanskih gležanja, biserne kapi zvezde su na noći tvoje kože
Slasti igara duha, odblesci crvenog zlata na tvojoj puti što se talasasto presijava
U tami tvoje kose, vedri se moja teskoba na bliskim suncima tvojih očiju.
Naga ženo, crna ženo
Opevam tvoju lepotu što mine, obličje koje utvrđujem u Večnome
Pre no što te Sudba ljubomorna u prah pretvori da njime nahrani korenje života.