Zadovoljstvo je moje .
Buni me naslov "Kongo" ispod koga nije pesma Kongo koja je iz zbirke "Etiopike" (1956.), nego miks dva stiha iz jako duge Pesme za Sinjaru iz "Nokturna" (1961.).
mad maxheadroom kaže:
♫
Plakaću, sam, u crnom krilu majke Zemlje,
Spavaću u tišini svojih suza, sve dok se čela mojeg ne dotakne
Mlečno svitanje tvojih mekih usta.
NOKTURNA (1961.)
PESME ZA SINJARU
(za svirale)
Jedna je ruka svetlosna pomilovala moje snene noćne
kapke
I tvoj se osmeh vinuo nad magle što su plutale jednolike
na mom Kongu.
Srce mi je odjeknulo devičanskim pesmama jutarnjih ptica
Kao moja krv što je nekad ritmovala belu pesmu soka u
granju mojih ruku.
Evo cveta iz divljine i zvezd u mojoj kosi i trake oko čela
pastira atlete.
Uzajmiću sviralu koja daje ritam spokoju stad
I celog dana sedeći u senci tvojih trepavica, pored Vrela
Fimle
Veran, napasaću zlatnokoso mukanje tvojih stada.
Jer jedna je ruka svetlosna jutros pomilovala moje snene
noćne kapke
I celog dana srce mi je odjekivalo devičanskom
pesmom ptica.
~
(za halam)
Ispratih te do seoskih ambara, do kapija Noći
I ostadoh bez reči, pred zlatnom zagonetkom tvog osmeha.
Kratak suton pade ti na lice, neka božanska ćud.
Sa vrha brega utočišta svetlosti, videh kako zgasnu sjaj tvoje panje
A tvoja raskošna maramica u kosi uranja poput sunca u tamu pirinčanih polja
Kad me spopadoše neke strepnje, predački strahovi podmukliji od panter
– Duh ih ne može odagnati s onu stranu danjih obzorja.
Zar je to noć zauvek, oh, odlazak bez nade u ponovno viđenje?
Plakaću u tmini, u materinskom krilu Zemlje
Spavaću u tišini svojih suza
Dok mi čelo ne dotakne mlečna zora tvojih usana.
(za svirale i balafong)
Ali ti putevi nesanice, ti podnevni putevi i ti dugi noćni putevi!
Već odavno civilizovan, još nisam umilostivio belog Boga Sna.
Dobro govorim njegov jezik, no naglasak mi je tako varvarski!
Tmine su crne, škorpije na stazi su boje noćnog peska
A oblaci obamrlosti tište mi grudi, u kojima raste trnje i hropci.
A danas mi evo dođe u Žoal moj bratac Povetarac
U času kad su neobične ptice, stari vesnici predaka, nežno opvale večernju rosu.
Sećanje na tvoje lice razapeto mi je na grlu, vatreni čador iz Taganta
Svod koji je okružen plavom šumom tvoje kose.
Tvoj osmeh preseca ovo nebo moje s kraja na kraj, kao neki mlečni put.
A zlatne pčele na tvojim zasenjenim obrazima zuje kao zvezde
A Južni Krst svetluca na vrhu tvoje brade
A Kola plamte u gornjem desnom uglu tvoga čela
Uzvikujem mirnu radost koja mi plavi srce više no Niger u doba kiša
Uzvikivaću je zverinju korenjak – Nnio!
Uzvikivaću je zaručnicima što ćaskaju na asuri žal – Nnio!
I dugo ću počivati pod crnoplavim mirom
Dugo ću spavati u miru žoalskom
Dok me Anđeo Zore ne preda tvojoj svetlosti
Tvojoj gruboj i tako surovoj stvarnosti, Civilizacijo!
(za halam)
Ne čudi se, prijateljice, što se moja melodija mrači
Što zapostavljam umilnu trsku radi halama i tame
I zeleni miris pirinčanih polja radi gromkog galopa tabal.
Počuj pretnju staraca-vračeva, kanonadu Božjega gneva.
Ah, možda će sutra zanavek zamreti purpurni glas djalija.
Zato je moj ritam tako žuran, da mi prsti krvare po strunama halama.
Možda ću sutra, draga, pasti na nekom nesmirenom tlu
Žaleći za tvojim očima sunčevog smiraja i za tmurnim tam-tamom tučkova vrednih crnkinja tamo daleko.
A ti ćeš žaliti u polutami za gorućim glasom što je opvao tvoju crnu lepotu.
(za dve svirale)
Satkao sam ti pesmu umilnu kao podnevni gugut golubice
U pratnji svog tananog četvorostrunog halama.
Ispreo sam ti pesmu, a ti me nisi čula.
Poklonio sam ti divlje cveće, čiji je miris tajnovit poput očiju vrača
A sjaj mu krasi raskoš sumraka nad Sangomarom.
Poklonio sam ti svoje divlje cveće. Zar ćeš pustiti da svene,
ti koja se zabavljaš igrom magnovenj?
(za halam)
I kupaćemo se draga u afričkoj prisutnosti.
Nameštaj iz Gvineje i Konga, glomazan i uglačan taman i vedar.
Pradavne i čiste maske na zidovima, daleke a tako prisutne!
Počasna sedišta za nasledne goste, za Kneževe iz Visoke Zemlje.
Divlji mirisi, debele asure tišine
Jastučići za hladovinu i dokolice, žubor jednog izvora mira.
Običajne reči; u daljini, naizmenične pesme kao panje iz Sudana.
A zatim prijateljska svetiljka – tvoja dobrota da ziba opsednutost tom prisutnošću
Crna bela i crvena oh! Crvena kao tlo Afrike.
(za svirale i balafong)
Ali zaboraviti sve te laži, kao rane na ledinama predgrađa
Sve te izdaje, sve te eksplozije i svu tu smrt u duši
– To je muk razorenih gradova, tamo daleko u beloj Rusiji
Sve te nade posečene u korenu – samo ne jednu devojku ludokosu, predodređenu za silovanje.
U nežnoj blagosti ovog proleća, u tako plavoj blagosti ovog proleća
Ah, želim sanjati o tamošnjim devojkama, kao što se sanja o čistim cvetovima
U strašnom zelenilu šume. U tmini džungle
Verovati da ima prolećnih očiju, svetlosnih i začuđenih očiju
Nalik jutarnjem proplanku, pred svojim Šampionom Suncem.
Verovati da ima ruku mirnijih od palmi, nežnijih od Njominkine uspavanke
Nežnih ruku da mi zibaju srce, palme na mome jadu i mome snu!
Pozdravljam te glatko vito stablo, gordo čelo nad šikarom
crne usne samo za Pasate, s kojima se bratimite u večeri vazdušnih horova.
Da mi je čuti njen glas usporen i dubok, bruj bronze i tako dalek!
A srce joj bije u skladu s mojim u ritmu ratnih tabal.
Želim verovati da postoji Devojka koja me čeka u luci vrebajući sve brodove
I nada se mome licu u procvatu maramica!
U svetloj blagosti ovog proleća, verovati da me ona čeka, Gospa od crne svile.
...