Kad je kum taka kera od čoveka
Svircima usvatove i tako i onako. Lepo, čerez tolkog sveta i veselja, a mož uz pogodbu i bakšiš das uvati. Al s odone strane ima kad ne dadu dušom da daneš. A suvatiš za kašiku jal fićok, oma vičedu: Ajte, svirci, kolo, poručiva taj i taj... Il napriliku: Traži kum tu i tu pesmu... A di smes da kumu ne udovoljiš. Pa još kad nije tvrd na novce i bože me prosti, al kade je što kažedu na svoju ruku, onak nam ta zarada trired iziđe nanos. Ne volem taki svatova ni das spominjem.
Eto, onaj Mita Živuljev, pokojni je bog da mu dušu prosti, baš sedo u nas sokak, dole kod mline... Kad sono ženio Cveta Letan, a i on iz našeg sokaka, oma do Cengera. Pa Mila bio kum. Bogara mu njegovog, ta nije da j tero komendiju... Ajd što je nas muštro, neg su i svatovi lepo fasovali. Prvo, kad so išli po mladu, šes puti je uterivo fijaker kod Uglješini u avliju, pa isterivo na sokak. Te nije kapidžik širom otvoren, te nije vino dobro, te nisu svirci njegovu pesmu potrefili, te ni mlada mu nije baš po volji... Dobro da su Uglješini i pristali da dadu Zlaticu. Onak kod Mate Baraća na ćošak, nije dao da fijaker pređe preko ćuprije, neg preko jendeka, pa Josa Škundrin skrjo rudu, a mladoženjina tetka iz Perleza, štos kerila na papuču od fijakera, zabolas u ono blato naglavu, ko struk luka.
Tri dana je zaktevo i izvoljevo, a tek kade smo ga kući pratili! Pa sve na hoklice, da čizme ne ukalja. Četr sata smo išli za njime, a nema od mladoženjine kuće ni dve ćoške. Pođe, pa stane. Naruči pesmu da sviramo, al da stojimo svi na levu nogo... Pa onak kolo, a svirci na hoklice, da nas bolje vidi... Kad smo bili naspram Špirtini, tražio da mu donesedu supu, al frišku i vruću. Reduše mu pcovale i oca i mater, jer su i tako spale snogu, al supu je dobio!
Kod avlijski vrati stajo je tri frtalja sata i nije teo da uđe u konk, a svi ga lepo molili. Sve dok sonako pijan nije strovalio s hoklice i onak ga tek uneli unutri. On istero njegovo, pa sade ni brigeša ga. Spava u šesnajst i struže ko firizana kod Mateka u drvaru. I šta da divanim? Kad je kum, soproštenjem, taka kera od čoveka, onak ga više u kumstvo i ne zovedu, sem akoz je kumstvo od starine, pa moradu. A onak nek je i njima bog upomoć.