Svi mi imamo svoje male strahove ,svoje nedoumice...i hvala Bogu da postoje te
''senke''...jer one znace da smo nesto proziveli u ovom kratkom,prolaznom zivotu.
I lepo je receno,gde god da ides ona ce te pratiti...jer deo su nas.
Svi mi imamo svoje male strahove ,svoje nedoumice...i hvala Bogu da postoje te
''senke''...jer one znace da smo nesto proziveli u ovom kratkom,prolaznom zivotu.
I lepo je receno,gde god da ides ona ce te pratiti...jer deo su nas.
Prošle noći bih video kako šetaju
garanT
na sreću
bio je mrak
i bile su
na drugoj
obali.
Nije to strah.. mislim da je nostalgija.
Sve ono sto mi nedostaje kod njega me podseti na neke gluposti, nase. Secam se kad me je nervirao sa pokvarenim zubom i kako mi je nabijao na nos karijes koji je imao, pa sam ga ja prcala da ce biti bez zuba u 30-oj godini i obicno bih ga posle toga poljubila..
I danas, sednem pored njega, vidim zub mu je jos pokvaren.. ali sam mu precutala..
Svaki put kad prodjem pored moje kuce, okrenem glavu da vidim "nase" mesto, gde smo uglavnom bili ako se nismo vukli po kucama.. sve me strah da pogledam, da nekoga ne vidim tamo, senke kako plesu u istom ritmu, njihovom.. ne zadrzavam pogled, to traje delic sekunde, necu da pustim sebe da mastam o stvarima koje su neminovno prosle..
Nije me strah, ipak me samo strefi nostalgija..
Krek, krek.. Ne gudra
Ne. Nikada se nešto posebno nisam plašio, a senki posebno... Kao što sam se i potpisao, živima po zasluzi, a mrtvima po običaju... Madam se da se ni o koga nisam toliko ogrešio da se moram plašiti senki prošlosti.
Ne znam, možda ima i onih koji bi voleli da se plašim nekoga ili nečega , moguće je ..... ali pre svega tada se neko mora transformisati u senku. To je već izbor na koji ja ne mogu i ne želim da utičem.
Живима по заслузи, мртвима по обичају
Ovde jedna koja se plaši,al' samo mrvu...da mi tamo neka mračna senka ne pokvari nešto što sija.
...neka me pusti da idem dalje ka svetlosti,a njega neka u svom mraku...eto samo se mrvu plašim...
Da,plashim se,nije me blam da priznam.Bojim se da che se pojaviti i da che me opet progutati jer ne umem da se izborim sa sopstvenim strahom.Trudim se ali ne polazi mi bash za rukom,nogom...Ne umem da se samo okrenem na drugu stranu i ne gledam u tu,senku..I ne kapiram nekog ko se niceg ne plashi,eto,ja se plashim a najvishe te senke.
Jok.
Jednom davno, prošla sam kroz šumu noću. Motiv je bio dovoljno jak da odagna strah.
Nema više iracionalnih strahova.
Valjda su se racionalni dovoljno namnožili...
...
Moje sjenke su svi divni trenuci provedeni sa dragim, voljenim osobama...sva lijepa mjesta na kojima smo zajedno bili, svaki pedalj na kojem smo zastali, poljubili se...sjedili na klupi...bili mokri do kože na kiši i smijali se...bili zavejani u sarajevskoj noći...smrznutih guza išli smjelo, zastajali da se grudvamo i u zagrljaju zaspali...
sve neprospavane noći kad nam je bilo teško....moje suze, njihove suze...naše zajedničke...naša slavlja...naše pobjede..naši porazi... sve me prati u stopu, samo se okrenem, osmjehnem im se...možda se nekad stopim sa svojim sjenkama opet, možda me samo budu pratile u stopu, i napustile kada više ne bude bilo smisla da me prate....kada sve izblijedi, ali jednom znam, ne bojim ih se nimalo.
Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
kad je to, zapravo, najgore što može da ti se desi?
Od svih tih mračnih puteva, crnih seniki, sam sam postao najtamniji...
Ne, ne plašim ih se - one bi trebale da se plaše mene.
Ja sam ih stvarao i ja ću ih uništiti
Poslednji moj susret sa senkom se mogao zavrsiti fatalno...sva sreca te motorista nije jako brzo isao, bajs mi tek oguljen na par mesta...
Zato...
"necu vise onim shorom
ne znam posle put odande..."
Budi pametan i pravi se lud
Ne. I da.
I setim se. Nekada i onoga sto sam mislila da sam zaboravila.
I proživim sve to u glavi jos jednom.
I nesvesno nabacim na lice onaj osmeh, najlepši koji imam.
I da, zaboli negde u dnu sve to; osetim neki grč...
Ali to je moj život, moja sreća i tuga tada, moje sećanje sada...
Ne bežim od senki, niti im dozvoljavam da priđu previše blizu...
Neke stvari treba ostaviti tamo gde jesu...
Ja ne odlučujem da li ću ići u bitku po tome kolika je sila koja mi preti, nego po tome koliku svetinju branim...
ne plasim se,samo kad prodjem tim mestima gde sam bio sa njom setim se svega i malo mi bude bedak ali brzo budem ok sa obzirom da se nista nece vratiti...
Nije zlato sve sto sija...
Nisu to "one" senke...
Nisu ni moje senke (one u mojoj glavi...vec "njihove").
Pre bih rekla da su za mene (zli) duhovi proslosti...
Sete me se periodicno, podsete me na neka davna (ruzna) vremena.
Imponuje mi donekle (lagala bih kada bih tvrdila suprotno) da sam "zena koja se ne zaboravlja"...ali i smara, zestoko smara...
Taman ih sahranim...i vaskrsnu.
Ne, ne plasim ih se, ali mi kultura ne dozvoljava da ih oteram...do djav'la.
Budi pametan i pravi se lud
Ne,ja sam neustrashiv...A zashto bih se plashio "senki"?One samo mogu da probude lepa (o)secanja u meni,nikako losha...Ako je neshto prestalo da postoji,to je zato shto tako treba da bude,nikako drugachije...
Ako se plashish proshlosti,a ne secash se lepih stvari iz nje i ne izvuchesh pouku,samo dovodi do toga,da nisi spreman za buducnost...
'Vezano" srce mozhemo samo sami "odvezati",nikako to ne mozhe neko drugi da uradi umesto nas..
Me Bring Da Enlightenment...