Dušan Vasiljev
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 24

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Dušan Vasiljev



    Dušan Vasiljev

    1900 - 1924


    Dušan Vasiljev, pesnik i prozni pisac, jedan od najznačajnijih srpskih ekspresionista rođen je u Velikoj Kikindi, tada u Austrougarskoj, 19. jula 1900. godine, od majke Rakile i oca Koste. Vasiljev je imao sestru Aleksandru, brata Spasoja i sestru Jelenu. Majka mu je umrla 1904. a otac se potom po drugi put oženio. Iz tog braka rođeno je još petoro dece, od kojih je troje umrlo neposredno posle rođenja. Osnovnu školu je pohađao u Kikindi, a građansku i učiteljsku u Temišvaru, gde su mu se porodica preselila 1911.
    Pošto mu je otac otpremljen na front, morao je da preuzme brigu o braći i sestrama. Pohađao je školu i radio kao pisar, a 1917. se prijavljuje u vojsku. Pozivaju ga 1918. i otpremaju na front na Pijavi. Vraća se iscrpljen i sa ozbiljnim znacima malarije i bronhitisa.
    Po povratku u Temišvar zatiče srpsku vojsku. Stupa u službu u komandu mesta, kao pisar i tumač, a potom kao delovođa. Osniva Kolo mladih Srba i list Sloga. Kada je srpska vojska napustila Temišvar, odlazi u Beograd. Upisuje se kao vanredni slušalac na Filozofski fakultet, počeo je da sarađuje u Slogi, Književnom jugu, Danu, u Misli, koju vodi Sima Pandurović. Studije je morao da prekine, ali završava pedagoški kurs i 1920. prelazi u Čenej kao učitelj, mesto koje je tada pripadalo Jugoslaviji, i iste godine se ženi sa Milojkom Maletić. Ponovo ga 1921. pozivaju u vojsku, u Kratovo, gde goni kačake i bugarske komite.
    Bolestan, pušten je kući iste godine. Provodi vreme u Čeneju, gde mu se stanje pogoršava. Pokušava 1923. da se leči, odlazi u Zagreb, ali ga vraćaju sa preporukom da se javi na proleće.

    Umire 27. marta 1924. u Kikindi.

    Dušan Vasiljev za života nije uspeo da objavi zbirku.

    „Proživeo je kratak i dramatični život u epohi koja je donela nezabeleženo iskustvo globalne katastrofe. Kikinda i Temišvar kao gradovi njegovog odrastanja i obrazovanja, sa neambicioznim i malim zajednicama kulturnih Srba, njegovo socijalno poreklo, njegovo nastojanje da se sa margina uključi u središnje tokove srpske kulture, tragično iskustvo rata, sve će ga to mnogostruko preobraziti. Prvi svetski rat će ekstremizovati stavove umetnika tog doba. Apokaliptičke i dramatične vizije, otpor prema stvarnosti, nepoverenje u čoveka, u njegovu istorijsku odgovornost, skepsa pred gestovima znanja, ekspanzijom tehnike i industrije, pred modernim oblicima društvenosti, traganje za novim svetom i novim vrednostima, ambivalentno i složeno određivali su novu situaciju. Od Trakla, Hajma, Behera, do Bena ekspresionizam je mešavina utopizma i beznađa, vitalizma i obećanja i košmarnih slika spoljnog i unutrašnjeg sveta čoveka. Koliko god da je Vasiljev crpeo svoja iskustva iz literature, sa strašću koju je pokazivao prateći časopise koji su izlazili u Beogradu i Zagrebu čitajući Vinavera ili Crnjanskog, njegov neposredni dramatični doživljaj života, posebno onaj proizašao iz rata, oblikovao je njegovu tamnu i paradoksalnu viziju sveta, njegovo razumevanje udesa čoveka. Najpoznatije njegove pesme su Čovek peva posle rata, Plač Matere Čovekove i Grob na severu. Napisao oko 300 pesama, dvadesetak novela, četiri drame i imao bogatu prepisku. Najveći deo njegove zaostavštine čuva se u Narodnoj biblioteci u Beogradu.“


    Wikipedia

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    Čovek peva posle rata

    Ja sam gazio u krvi do kolena,
    i nemam više snova.
    Sestra mi se prodala
    i majci su mi posekli sede kose.
    I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
    ne tražim plena;
    oh, ja sam željan zraka! I mleka!
    I bele jutarnje rose!

    Ja sam se smejao u krvi do kolena,
    i nisam pitao: zašto?
    Brata sam zvao dušmanom kletim.
    I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
    i onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov.
    A danas mirno gledam kako mi željnu ženu
    gubevi bakalin grli,
    i kako mi s glave, raznosi krov, ─
    i nemam volje ─ il nemam snage ─ da mu se svetim.

    Ja sam do juče pokorno sagibo glavu
    i besno sam ljubio sram.
    I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu ─
    ali je danas znam!

    Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
    Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
    i preživeo crvene godine Klanja,
    radi ovog svetog Saznanja
    što mi je donelo propast.

    I ja ne tražim plena:
    oh, dajte meni još šaku zraka
    i malo bele, jutarnje rose ─
    ostalo vam na čast!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    Plač matere čovekove

    Danas je nesrećan dan sinuo,
    i prvi mu je pogled pao na bedu:
    najbližu njemu, u tihom predgrađu,
    jedna je Majka rasplela kosu sedu,
    jer joj je sin preminuo.

    Danas je umro jedan Čovek,
    i Majka mu je vriskala:

    Oh, kada Čovek nije Čovek,
    već rob Nekog, koga nema,
    od koga sam do juče milost iskala;
    oh, kada je čovek gori nego crv, ─
    neka se raspe po zemlji anathema,
    i neka se prolije sva crvena krv! . . .

    Oh, Sine, moj dobri Sine!

    Otac ti nije Sveti Duh,
    ni Drvodelja sa livanskih puta.
    Sine, ti si plod dve neme žudnje
    i jednog besvesnog minuta.

    Nisam te rodila u jaslama,
    već u krvavoj postelji,
    između četiri vlažna duvara
    jednog šarenog, zamrzlog januara.

    Sine, tebi su i meni rekli
    da smo robovi,
    i naša su srca bez milosti sekli,
    i našu su snagu bez milosti razvlačili.
    I sve su nam uvek tumačili
    da se setimo
    da to bog tako želi!

    Rođeni, mrtvi Sine, bog je laž,
    i naši su ga dušmani izumeli.

    Ustani, Sine, da se svetimo,
    da krvlju vekovnih namesnika boga
    posvetimo forume Rima,
    i da kopljem ponovo probodemo rebro
    Učitelju iz Jerusalima.
    Da iskopamo Judino srebro,
    i da na tome svetom mestu
    podignemo Čoveku hram,
    i da dovedemo u hram našu Novu Vestu
    koja će sebe iskreno dati.

    Ustani, Sine, da grozne laži
    koje se rađaju u ime Oca i Sina,
    sahrane Sin i Mati . . .

    Danas je umro jedan čovek,
    i zalud je Majka sede kose čupala
    i u grudi se lupala, ─
    nije se probudio.

    Onda ga je sama okupala
    i obukla ga u crno.
    I u dnu svoga vrta, o ponoći,
    sama ga je sahranila.

    I tužna se majka Čovekova
    tu, pored groba, nastanila . . .
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    Žice

    Put nam je svima u bolu isti,
    ma se mi kako zvali;
    beli generali
    ili crveni ekstremisti.
    Vidik nam je siv od žica,
    i nebo je sivo,
    i duša je siva,
    u valu smrti, tifusa, padavica.

    Nećemo u smehu podići glave
    ako se nad nama beli ždralovi jave;
    naš će osmeh za njima da se vine
    u nedokučne, slućene visine.

    I kad nam nad glavom zatutnji,
    i zaljulja se nebo, i sunce, i žice,
    ne možemo da odolimo teškoj, krvavoj slutnji,
    i gledamo preda se netremice.

    O, bolje da smo prezreni u stidu
    pali na nekom neprekoračivom zidu.

    Puti su nam sada od bola i bede sliveni,
    i žice nam poglede u nebo krate.
    Ljudi su u nama duboko, duboko skriveni,
    i ne mogu,
    ne mogu,
    ne mogu da se vrate . . .
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    Groznica

    Sećam se da su preko neba
    besni leteli ždralovi,
    i da je neko od naših lipa
    vešala sekao,
    i da su me vijali neki valovi,
    i da sam jedva utekao
    u neku tamu . . .

    . . . I u bolnici sam se probudio
    beskrajne jedne noći.
    Oči su me pekle
    i suzile,
    (valjda su me bele žene urekle?)
    i po telu su mi puzile
    neke hladne bubice ili mravi.
    I drhteći sam čekao petla
    da zoru javi,
    i da pred mene baci
    dve-tri pregršti svetla.
    I vetra, da sljušti sa zemlje koru
    koja je obvila noć.
    I nekog, da mi donese vode.

    I kada je zora prispela,
    sve se predamnom tada
    besomučnim taktom počelo okretati:
    stolovi, ubrusi, lavori, klupe,
    nedelje, godine, vekovi,
    dani i časovi, minuti . . .

    A bočice i lekovi
    u njima, žuti,
    duboko su mi se poklonili,
    i proletnjim glasom drveta koja pupe,
    u uši su mi zvonili:

    ─ Cin, ne boj se Smrti!
    Ona se od nas plaši,
    kao od vatre vuk.
    Cin, ona se na nas
    iz daleka samo plazi,
    ali nas uvek obilazi,
    jer smo joj jednom
    slomili struk.
    Cin, ne boj se Smrti!
    Cin, cin, cin . . .

    I ponovo je pala noć.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Dušan Vasiljev

    Hoću

    Hoću da pod teretom mesa,
    pod bičem krvi,
    prvi, prvi
    dostignem nebesa.

    Hoću da na svakom koraku,
    svakim dahom,
    oko sebe ljubav sejem,
    pa da se mahom
    slatko nasmejem.

    Hoću da pođem bledom
    mrtvacu u rovu,
    i da se veseo vratim;
    da jednim pogledom
    sve vidike obuhvatim.

    Hoću da u sutone neke
    u sebi rasturim goleme požare,
    da me ozare
    dok zurim u svetove daleke.

    Hoću da budem sam sebi strah,
    da u sebi nađem Novo
    i Beskrajno,
    pa da se od smeha zacenim
    ko Bog, kada je tajno
    skovo
    od svojih strasti ljude.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •