Dušan Vasiljev
1900 - 1924
Dušan Vasiljev, pesnik i prozni pisac, jedan od najznačajnijih srpskih ekspresionista rođen je u Velikoj Kikindi, tada u Austrougarskoj, 19. jula 1900. godine, od majke Rakile i oca Koste. Vasiljev je imao sestru Aleksandru, brata Spasoja i sestru Jelenu. Majka mu je umrla 1904. a otac se potom po drugi put oženio. Iz tog braka rođeno je još petoro dece, od kojih je troje umrlo neposredno posle rođenja. Osnovnu školu je pohađao u Kikindi, a građansku i učiteljsku u Temišvaru, gde su mu se porodica preselila 1911.
Pošto mu je otac otpremljen na front, morao je da preuzme brigu o braći i sestrama. Pohađao je školu i radio kao pisar, a 1917. se prijavljuje u vojsku. Pozivaju ga 1918. i otpremaju na front na Pijavi. Vraća se iscrpljen i sa ozbiljnim znacima malarije i bronhitisa.
Po povratku u Temišvar zatiče srpsku vojsku. Stupa u službu u komandu mesta, kao pisar i tumač, a potom kao delovođa. Osniva Kolo mladih Srba i list Sloga. Kada je srpska vojska napustila Temišvar, odlazi u Beograd. Upisuje se kao vanredni slušalac na Filozofski fakultet, počeo je da sarađuje u Slogi, Književnom jugu, Danu, u Misli, koju vodi Sima Pandurović. Studije je morao da prekine, ali završava pedagoški kurs i 1920. prelazi u Čenej kao učitelj, mesto koje je tada pripadalo Jugoslaviji, i iste godine se ženi sa Milojkom Maletić. Ponovo ga 1921. pozivaju u vojsku, u Kratovo, gde goni kačake i bugarske komite.
Bolestan, pušten je kući iste godine. Provodi vreme u Čeneju, gde mu se stanje pogoršava. Pokušava 1923. da se leči, odlazi u Zagreb, ali ga vraćaju sa preporukom da se javi na proleće.
Umire 27. marta 1924. u Kikindi.
Dušan Vasiljev za života nije uspeo da objavi zbirku.
„Proživeo je kratak i dramatični život u epohi koja je donela nezabeleženo iskustvo globalne katastrofe. Kikinda i Temišvar kao gradovi njegovog odrastanja i obrazovanja, sa neambicioznim i malim zajednicama kulturnih Srba, njegovo socijalno poreklo, njegovo nastojanje da se sa margina uključi u središnje tokove srpske kulture, tragično iskustvo rata, sve će ga to mnogostruko preobraziti. Prvi svetski rat će ekstremizovati stavove umetnika tog doba. Apokaliptičke i dramatične vizije, otpor prema stvarnosti, nepoverenje u čoveka, u njegovu istorijsku odgovornost, skepsa pred gestovima znanja, ekspanzijom tehnike i industrije, pred modernim oblicima društvenosti, traganje za novim svetom i novim vrednostima, ambivalentno i složeno određivali su novu situaciju. Od Trakla, Hajma, Behera, do Bena ekspresionizam je mešavina utopizma i beznađa, vitalizma i obećanja i košmarnih slika spoljnog i unutrašnjeg sveta čoveka. Koliko god da je Vasiljev crpeo svoja iskustva iz literature, sa strašću koju je pokazivao prateći časopise koji su izlazili u Beogradu i Zagrebu čitajući Vinavera ili Crnjanskog, njegov neposredni dramatični doživljaj života, posebno onaj proizašao iz rata, oblikovao je njegovu tamnu i paradoksalnu viziju sveta, njegovo razumevanje udesa čoveka. Najpoznatije njegove pesme su Čovek peva posle rata, Plač Matere Čovekove i Grob na severu. Napisao oko 300 pesama, dvadesetak novela, četiri drame i imao bogatu prepisku. Najveći deo njegove zaostavštine čuva se u Narodnoj biblioteci u Beogradu.“
Wikipedia