Tri veka bilo je potrebno da se stvori grad sa ugledom ”Srpske Atine”.
1748. godine. za 80.000 forinti, Novi Sad je od Bečkog dvora kupio – svoje ime i status slobodnog kraljevskog grada.
To je grad, kome je (kažu) u zvezdama ”zapisano” ... ”suđeno” da bude prestonica. Ne samo Vojvodine.
(Opaska: Da se on forsirao, da se za njega odvajalo i u njega ulagalo, sipalo, guralo i trpalo, kao svojevremeno (dugi niz godina) recimo u Prištinu,
da mu se nije uglavnom (za force ”nekih drugih”) uzimalo (da ne kažem – otimalo),
danas bi mu i BG i malobrojni u (exYU) okruženju ZG-LJU-SK-PG-SA ... ili bili ravni, ili neki tek do ramena i lakta,
a većina – ni do kolena. )
No, u vezi sa tim, a i nezavisno od toga, on je uvek bio i biće stecište kulture i umetnosti, univerzitetski centar, sa 13 fakulteta, sa mnogo muzeja i umetničkih galerija, kao i međunarodnim sajamskim, poslovnim ... i sportskim centrom.
Neke od jedinstvenih i posebno značajnih, zanimljivih i važnih kulturnih manifestacija su: ”Sterijino pozorje”- festival domaće drame i EXIT – najveći muzički festival na otvorenom, u jugoistočnoj Evropi.
PETROVARADIN , Bastion umetnosti i kulture
Zaštitni znak i pečat grada je Petrovaradinska tvrđava, smeštena na na brdu na desnoj obali Dunava.
Mnogi je zovu ”Gibraltar na Dunavu”.
Tvrđava, građena između 1692. i 1780. godine, po sistemu francuskog arhitekte Sebastijana Vobana, ima 12.000 puškarnica, podzemlje sa galerijama na četiri nivoa, 16 km podzemnih hodnika (za neke se pretpostavlja da vode i do Dunava) i mesta za 400 topova. Zbog povišenog vodostaja, jedan deo se nalazi pod vodom, nedostupan kako istraživanju, tako i posetiocima.
Tvrđava je inače otvorena za posetioce, a postoje i posebni vodiči za podzemne hodnike.
Na tvrđavi se nalazi Muzej grada Novog Sada, sa stalnom postavkom eksponata koji govore o životu grada od 18. Do sredine prošlog veka, kao i izložbu arheoloških nalaza u i na samoj tvrđavi.
Simbol Petrovaradinske tvrđave je sat na vidikovcu,
UMETNIK – „Stražar i Stanar“ PETROVARADINA
Postoje ljudi... LJudi ... i LJUDI !
Veliki LJUDI, oni koji za sobom ostavljaju duboke tragove svoga imena, ispisanog velikim slovima ... to su čitava utvrđenja,
to su lavirinti,
to su riznice u lavirintima sopstvenih utvrđenja,
sa kovčezima blaga sakrivenih i čuvanih duboko u tim.. njihovimim riznicama ...
Brižni stražari ... stvaraoci i čuvari velikog blaga, sa četkicama i paletama umesto mačeva i štitova u rukama,
a ipak .. iza odškrinutih ili čak - širom otvorenih kapija , iza vratnica bez ključaonica, šifri, ključeva, lanaca.. i katanaca.
Jer ti ljudi su ne samo stražari, i ne samo stvaraoci i ne samo čuvari, nego i stanari tih riznica... otvorenih - za sve.
Ta blaga nije našao samo onaj ko nije ni krenuo da ih pronađe. I da ih vidi. Svojim očima. Da ih oseti svim svojim čulima.
Njih se, kao i pojmove koje čuvaju – ne može zaključati. To su kolevke Kulture. I Umetnosti.
Hiljade.. milioni kolevki i isto toliko čuvara ...
Ko bi to ? i kako ?... i zašto ? - zaključao !?
A pokušavano je mnogo puta. Praznim, ludim, glupim i šupljim glavama “ne smeta fakultet” a još manje pamet - da pokušavaju.
I da u tome nikada ne uspeju.
Ti LJUDI su veliki, snažni, postojani, da njima ni ljudi, ni zub vremena skoro da ništa ne mogu, jer oni su kao mostovi..
Živi mostovi, koji spajaju:
Vremena, prošlo sa sadašnjim .. i budućim,
Nebo i sve planete na njemu sa Zemljom..
države i sva druga prostranstva sa svojom Državom ..
gradove i njihove lepote sa lepotama svoga Grada ...
oči i duše drugih lj u d i ... i sa sobom i sve njih između sebe.. uzajamno.
To su LJUDI koji bojama brišu sve granice i prekrivaju svo to njihovo – dosadno sivilo.
Bogatstvo je znati za takve ljude, ma gde se oni fizički nalazili, još je veće bogatstvo poznavati ih i imati uz sebe,
ako i ne baš njih – a ono makar delić ili delove iz te velike i bogate – njihove, a ustvari naše zajedničke – r i z n i c e .
Ja sam u životu imala i prilike i zadovoljstva da upoznam nekolicinu,
a iz tog miljea posebno želim da izdvojim jednog jednog od tih i takvih ljudi.
Imala sam i imam sreću, da uz sebe mogu da čuvam mnoge kamenčiće iz tog velikog i impresivnog mozaika
– njegove riznice, njegove umetnosti... i njegove duše.
U samoj tvrđavi inače, nalazi se 88 umetničkih ateljea. Jedan od njih je njegov "dom".
Iskreno govoreći, u početku sam zamislila da ovu temu posvetim samo njemu.
Ipak, predomislila sam se.
Pre svega iz želje da tu malu a veliku "vojsku" vojvođanskih, NovoSadskih... Petrovaradinskih umetnika,
kao porodicu, ni na ovom mestu ne razdvajam.
Otvaram ovu temu pričom o mom najboljem drugu umetniku - slikaru,
ali istovremeno i za sve ostale i moje i vaše "umetnike", za sve one ljude koji i u ovom trenutku tamo ... negde ... nešto ... stvaraju,
i ne spavaju - već "rade".
- nastaviće se - čim dodam još malo boja na paletu