NOĆ
I reče mu Bog: uzmi sada sina svojega, jedinca svojega miloga, Isaka, pa idi u zemlju Moriju, i spali ga na žrtvu tamo na brdu gdje ću ti kazati.
Šta je to uradio Isak,
molim vas, oče katiheto?
Da li je razbio susedov prozor?
Da li je nove pantalone poderao
kada je preko plota preskakao?
Olovke krao?
Kokoške plašio?
Šaputao?
Neka odrasli
samo leže u tom glupom snu,
ja ove noći
moram da stražarim do zore.
Ova noć ćuti,
ali ćuti protiv mene
i crna je
kao slepa vera Avramova.
Kud da se skrijem
kad biblijsko oko božje
na mene padne
kao što pade na Isaka?
Staru priču
Bog, kad hoće, vaskrsnuti može.
Zato navlačim ćebe na glavu
i cvokoćem od straha.
Uskoro će nešto
pred prozorom da zabeli
kao ptica, kao vetar
zašuštaće u sobi.
Ali nema ptica
tako velikih krila,
niti vetra
u tako dugoj košulji.
Gospod će se praviti
kao da je slučajno navratio,
da uopšte nije tu,
a potom će odvesti oca
u kuhinju na zaveru,
iz ogromne trube u uši mu dunuti.
A kad sutra u cik zore
povede me otac na put,
poći ću, poći
crna od pakosti.
Nema dobrote, nema ljubavi
u koju ću poverovati,
bespomoćnija
od novembarskog lišća.
Niti ću verovati,
besmisleno je verovanje.
Niti ću voleti,
niti živo srce nositi u nedrima.
Kad bude, to što biti mora,
kad bude,
kucaće mi sušena pečurka
umesto srca.
Čeka Gospod
i s balkona od oblaka pogleđuje
hoće li se lepo, podjednako,
lomača upaliti
i videće,
kako se iz prkosa umire,
jer ja ću umreti,
neću dopustiti da se spasem!
Od te noći
i previše lošeg sna,
od te noći
i previše samovanja,
poče Gospod
polagacko
dan po dan
preseljenje
iz doslovnog
u metaforu.